Zadnje izdisaje domaćeg, prošlosezonskog povrća, koji su se, zahvaljujući “babljem ljetu” kradomice ušuljali i u dobar dio jeseni, iskoristili smo u ovom klasiku.
Kod nas doma sataraš je uvijek bio “po defaultu” s krumpirom, i to kuhan odmah s krumpirom, kako bi se svi oni sokovi iz povrća odmah upili u njegove ploške. Do prije par mjeseci uopće nisam znala da se taj naziv odnosi samo na dugo pripremano povrće, a da se tek onda poslužuje uz druge stvari, poput riže, mesa, krumpira itd. Ali ne žalim niti jedne sekunde, jer meni nema bolje od bakine verzije sataraša. Nakon ne znam kojeg puta da sam ju pripremala prema njenom receptu, uspjela sam i ja ponešto dodati u njega, kako bi mu malo “osuvremenila” okus, a toliko je dobar da ga gotovo uvijek jedemo kao samostalno jelo uz par kriški domaćeg kruha, dok je sve još onako fino toplo i mekano.
Ovaj zadnji koji smo radili skuhan je od gomile domaćeg povrća, isto zahvaljujući baki i njenoj “mafiji” kolegica, koje joj donose stvari iz svojih vrtova, budući da su preko njenog, s kojim je prehranjivala svoju obitelj desetljećima, sagradili apsolutno nepotrebnu cestu (i to par metara ispred osnovne škole). Možda izgubljen, ali nikada zaboravljen, ovo je hommage bakinom vrtu i onome što bi sve danas jeli iz njega, kada bi se ljudi više borili za druge ljude, umjesto za nečije sebične interese.
Potrebno vam je:
- 5 glavica luka
- 4 paradajza (imali smo sreću nabaviti volovsko srce)
- 4 paprike
- 2 – 3 krumpira
- 2 češnja češnjaka
- sušeni bosiljak
- maslinovo ulje
- žličica do dvije šećera
- sol, papar
- po želji: vrh žličice čilija ili kajenskog papra
Najviše “tlake” oko ovakvih jela je u biti oko rezuckanja povrća. Ali, kad to napravite, sve ide dosta lako. Dakle, prvo što tanje nasjeckajte luk, papriku očistite od koštica pa narežite na trake, krumpir na nešto tanje ploške, ali ne previše tanko, oko pola centimetra, a paradajz kako želite, na polumjesece, kocke…
Prekrijte dno jako duboke tave ili lonca maslinovim uljem, pričekajte da se zagrije, pa dodajte na njega sav luk. Pirjajte luk neprestano miješajući, a ako vam krene gorjeti, lagano smanjite vatru. Luk treba postati žut i mekan, skoro pa skuhan. Za to će vam trebati nekih desetak minuta.
Zatim na njega dodajte češnjak narezan na ploškice i krumpir, i dobro sve promiješajte, pa pirjajte koju minutu. Nakon toga ide paprika, koju ćete također pirjati sa svime dok ne omekša, najmanje 5 minuta. Ovdje je krucijalno miješanje, jer se povrće bez puno tekućine vrlo lako zalijepi za dno posude, ali ako se to i dogodi, nije problem, samo kuhačom odlijepite povrće koje se zapeklo, da ne zagori do kraja.
Sada tek dodajte paradajz. On će cijelo jelo opskrbiti dovoljnom količinom tekućine, u kojoj će se svo povrće kuhati. Dobro sve pomiješajte, smanjite vatru i začinite solju, paprom, sušenim bosiljkom i žličicom šećera, poklopite ili sasvim ili djelomično, i ostavite da se lagano krčka nekih sat vremena na niskom plamenu. U ovom koraku možete i zaljutiti čilijem ili kajenskim paprom, ako želite ljutu verziju jela.
Ovo je jelo uz koje treba biti, ne cijelo vrijeme, ali da ste u blizini kako bi ga mogli redovito promiješati i paziti da se ništa ne lijepi po dnu. Mi ga uvijek miješamo uz pomoć ravne drvene kuhače, kako bi mogli proći po dnu i eventualno odvojiti ako se nešto primilo po njemu.
Bit je u tome da se sav sok od paradajza reducira u fini gusti umak, koji će obložiti svo povrće. Naravno, kao i svako klasično povrtno jelo, probajte ga dok kuhate i vidite ako treba nešto dodati. Šećer bi trebao ubiti kiselost paradajza, ali ako i dalje osjetite da je prekiselo, dodajte po prstohvat dok ne postignete željeni okus. Isto vrijedi i sa svim drugim začinima.
Jelo je skuhano onda kada je i krumpir, a to provjerite vilicom ili nožem. U slučaju da sasvim ponestane tekućine u jelu, a krumpir još nije kuhan, dodajte po žličicu vode, ali pazite da ne pretjerate, jer ovo nije varivo ili umak – sadržaj ne bi smio biti previše tekuć.
Dobar tek!
