Skradin mi je godinama bio neko tek sanjano mjesto u Lijepoj našoj o kojem sam čula mnoštvo lijepih priča, a gledala sam ga samo s odmorišta Krka. Predivan pogled na zimi uspavani gradić, a ljeti prepun bijelih brodica što s te točke izgledaju kao mudro posloženi origamiji koje je netko stavio u vodu da čuvaju maketu gradića skrivenog od otvorenog mora.
Neobičan položaj ovog grada, na mjestu gdje se ljube rijeka Krka i Jadransko more, sigurno doprinosi njegovoj popularnosti, a činjenica da je u Skradinu i sam ulaz u NP Krka garantira horde turista. Možda ne zvuči odveć romantično, no čim se malo odmaknete od rive, u starom dijelu grada vas očekuje upravo ono što od ovakvog slikovitog mediteranskog gradića očekujete. Moj prvi posjet Skradinu je bio kratak i sladak uz obećanje da ću se brzo vratiti jer je ostalo još puno toga za vidjeti, a bome i za okusiti.
Čula sam već prije za te famozne čokalice koje se ne mogu pojesti nigdje drugdje osim u Skradinu. Čokalice su zapravo gavuni koji se love u Prokljanskom jezeru, u sloju bočate vode koja tim hrskavo prženim sitnim ribicama daje neku neponovljivu slatkastu, a u isto vrijeme gorkastu notu.
Pošto je Skradin daleko, a putovanja su ovih mjeseci bila nešto usporena, nedavno sam primila poziv od drage mi obitelji Ferina, trebam li nešto iz Skradina. Naime, obiteljska prijateljica je ponudila je da nam donese dašak Skradina u Zagreb. Brzo sam se pomamila upravo za čokalicama.
Kad mi je gospođa Anđelka javila da su čokalice na putu, s vinom i maslinovim uljem njene obitelji Bedrica, raspametila sam se. Svatko od nas ima te male životne radosti, a moje su točno tu, u okusima.
U tom mom kratkom posjetu Skradinu, otišla sam i do Vinoteke Bedrica, no na moju žalost, došla sam van radnog vremena, a nisam se sjetila pokucati i pitati bih li mogla malo bar razgledati.
Naime, sestra gospođe Anđelke, Irena Bedrica vodi vinariju ove obitelji čiji je začetnik Mate Bedrica stvorio pravo vinsko carstvo, a posebno se ova obitelj ponosi priznanjem s međunarodne izložbe vina u Francuskoj davne 1931., gdje je u Toulouseu, upravo sa šest svojih vina, Mate osvojio Grand Prix i zlatne medalje. Tog nadaleko poznatog vinara, vinogradara i trgovca je 1964. naslijedio Anđelkin i Irenin otac, Mile Bedrica, koji je nastavio njegovati tradiciju i danas u Skradinu postoji i dalje Vinoteka Bedrica sa svojim vinom, ali i drugim proizvodima.
Žao mi je što nisam baš u Skradinu popila čašu njihovog vina, već me na samoj rivi konobar u kafiću kad sam tražila čašu bijelog vina ponudio malom buteljom vina iz unutrašnjosti Hrvatske. Zabrinjavajuće s obzirom na to da Skradin i okolica, osim obitelji Bedrica, u svom rukavu čuvaju više vinarskih aseva, a svakako bih više uživala u čaši lokalnog vina. Isto se dogodilo i u restoranu u kojem sam pojela moje prve čokalice. Iz tog me razloga još više obradovalo što ćemo pojesti čokalice i uživati u čaši skradinskog vina Bedrica pa čak i u Zagrebu.
Gospođa Anđelka nije štedjela ni na vinu ni na čokalicama, tri dana smo ih pržili, a znajući da ih sigurno nije bilo lako nabaviti i da se ova prilika neće tako brzo ponoviti, uživali smo u svakom zalogaju.
Oduševili smo se i njihovim vinom. Korištene su autohtone sorte, u bijelom se vinu tako nalaze debit i maraština, a crno je pak kupaža lasina (stara lokalna sorta), plavine i babića.
Bijelo nam je savršeno sjelo uz čokalice, dok smo u vermutu uživali čim je stigao na zagrebačko tlo i slistili ga cijelog. Još jedan proizvod kojim se ova familija ponosi je njihov poznati liker od ruže čije kušanje ćemo ostaviti za naš sljedeći posjet Skradinu i Vinoteci Bedrica.
Veselilo bi nas posjetiti i Muzej vina koji se uređuje u kući te poznate skradinske obitelji. Skriva se tu dosta raritetnih čuda vinarske tradicije te predmeti koje bi rado razgledali uz čašu pravog skradinskog vina, a da ta šetnja završi sa skradinskim specijalitetima, ne bi nas se dalo otjerati.
Ako znate što i gdje pojesti, Skradin vam može ponuditi divna tradicionalna jela, a prva asocijacija nam je svima jedno od najpoznatijih jela hrvatske gastronomske baštine, skradinski rižot. Još čekam priliku da ga pojedem u toj domaćoj atmosferi, nakon desetak sati kuhanja, a rado bih, iako ga tradicionalno spremaju muškarci, sudjelovala nekako u kuhanju tog bisera naše kuhinje, pa barem da glavnom od rižota točim neko domaće vino u čašu. Dok je taj specijalitet s razlogom razvikan te se posvuda mogu naći inačice baš skradinskog rižota, manje ili više uspješne, ono što se zasigurno nigdje ne može pojesti su koprtlje – suho meso umotano u janjeće iznutrice. Neobično jelo koje mi je visoko na listi “moram probati” možda ne zvuči primamljivo, no sigurna sam da okusom ne bi razočaralo.
Tu su još mnogi skradinski specijaliteti koji koriste i rijeku i more kao inspiraciju, a garantiraju dobar gastro izlet koji bi slatko završio slasnom skradinskom tortom ili tek ušećerenim bademima.
Mi sretnici smo imali prilike u svojoj zagrebačkoj kuhinji pripremati čokalice, zaliti ih skradinskim vinom te taj doživljaj upotpuniti i njihovim maslinovim uljem. Hvala obitelji Bedrica koja nas je vrhunski počastila i još nam više rasplamsala želju za posjetom Skradinu, nadam se da se vidimo uskoro.
Proizvode obitelji Bedrica možete pronaći i u Zagrebu i to u pršuteriji Bura i sol na Trešnjevci.
A mi ćemo s vama podijeliti najjednostavniji recept za pržene čokalice, savršen zalogaj uz čašu vina dok čekamo taj posjet Skradinu.
Potrebno vam je:
- 0,5 kg čokalica
- ulje
- maslinovo ulje
- glatko brašno
- sol
Dok bih sama prvo za prženje odabrala oštro brašno, gospođa Anđelka mi je rekla da brašno mora biti meko. I naravno, bila je u pravu.
U plastičnu posudu s poklopcem sam stavila cca 100 grama glatkog brašna te dodala dio čokalica. Poklopila sam je te lagano promiješala da bi brašno obavilo sve ribice.
Suncokretovo ulje sam pomiješala s maslinovim i na zagrijano ulje ubacivala pobrašnjene čokalice. Pekla sam nekoliko minuta dok nisu poprimile lijepu boju, izvadila na papirnati ručnik, posolila s malo krupnijom soli.
Čokalice možete poslužiti kao predjelo, a možete im dodati neki bogatiji prilog poput krumpira i blitve te imati kompletan obrok.
Kako smo mi uživali u njima, možete pogledati u videu na linku u nastavku.
U slast!
