Prošlog četvrtka bila sam na jednoj posebnoj večeri jedne posebne Maje u jednom posebnom kutku Slavonije. Kako je bilo, pročitajte u nastavku
U spretne ruke i čarobne misli Maje Božičanin uvjerila sam se davnih dana, kada me pozvala na jedan od svojih prvih ručkova na Papuku, a zatim do koljena u snijegu skuhala niz jela koja griju tijelo i dušu. U njezinom mi je društvu ugodno postalo onog trenutka kada mi je s najvećom toplinom u očima stisnula najprije ruku, pa cijelu mene, a zatim me, onako opušteno i na svoj način, ponudila domaćom slavonskom rakijom. Jer, kada su u pitanju gastronomski užici, Maja na prvo mjesto uvijek stavlja slavonske delicije, pakira ih posebna izdanja i prezentira na još neviđeni način. Baš kao i njezina Slavonija, ova je žena sve samo ne obična, ne boji se pokazati najiskrenije emocije i ponosno ističe od kuda dolazi. Taj mi je zlatni komadić zemlje uz nju posebno prirastao srcu i baš zato, poziv koji sam dobila prije mjesec dana, onaj kojim me ta ista genijalna Maja poziva na još jedan svoj ručak, posebno me razveselio.
Ovog puta za mjesto susreta odabrala je Čepin, Terra Negra Country Club u sklopu kojeg se nalazi i, gastronomskim entuzijastima dobro poznat, restoran Crna Svinja. O ovom mjestu naslušala sam se divnih riječi pa me posebno veselilo napokon doživjeti što se to toliko dobrog ovdje nudi. Odmah po dolasku postalo mi je jasno u čemu je stvar. Terra Negra Country Club, osim prepoznate Crne Svinje, obuhvaća ogromnu zelenu površinu s pregršt cvijeća, drveća, bilja, prirode za uživanje, a tamo negdje iza samog restorana sakrila se i luksuzno uređena vila za friške mladence, s bazenom i nebrojeno mnogo kutaka za uživanje u miru. Oaza o kakvoj, vjerujem, svi sanjamo za vrijeme onih najnapornijih dana u godini.
Majina večera, ipak, održala se podalje od vile, a bliže toj toliko važnoj Svinji. Nazvala ju je gozbom grofa Pffeifera upravo zbog fajferice, crne svinje koja je ime dobila po grofu Dragutinu Karlu Leopoldu Pfeifferu, onom koji je na svojim imanjima diljem Slavonije uzgajao čupavu slavonsku crnu svinju, pa je logično, dio menija bio posvećen upravo toj posebnoj vrsti.
Na samom početku Maja nam je dala do znanja kako je jela pripremala s ciljem da pokaže kako Slavonija nisu samo kulen i čobanac, kako Slavonci nisu oni tamo neki kojima su ljute kobasice jedina gastronomska ljubav te kako njezin kraj može i želi pokazati više. I, ni ne sumnjajući u njezine sposobnosti, upravo se to i dogodilo. Ova nam je kreativna žena pokazala koliko Slavonci poštuju slatkovodnu ribu, koliko uživaju u jednostavnim ritualima poput skupljanja puževa nakon kiše, koliko se ponose svojim perlinkama, koliko im znači njihova crna svinja i kako su najslađe trešnje one koje se ubiru iz vlastitih vrtova, dozrele na toplom slavonskom suncu.
Tako smo, nakon dobrodošlice i Krauthaknerove Julije, pjenušca s jagodama, krenuli s uživanjem u bogatom i aromatičnom tartaru od dimljenog šarana, Majinom autorskom jelu koje bi se vrlo lako moglo pronaći i na meniju ponajboljih restorana, uz Silvanac zeleni PP Orahovice, a odmah zatim na stol je stigao i kremasti rižoto od puževa i šparoga, s dodatkom hrskave slanine, uz čašu Antunovićevog Chardonnaya Sur Lie iz 2017. godine. Posebna vrsta kokoši, perlinka, bila je zvijezda bistre juhe s jetrenim okruglicama, a nju je Maja, uz pomoć ekipe iz kuhinje Crne Svinje, uparila sa Siberovim Roseom. Okrjepljujuća, jednostavna, a okusom teška i bogata juha u ovom je dijelu večere bila pun pogodak i savršena uvertira u ono što je tek slijedilo.
U čast grofa Pfeiffera, naime, nakon juhe, gozbili smo se mekim confitiranim obrazima crne slavonske svinje, uz pire od celera i čepinski ljubičasti kupus. Uz obraze, Majin omiljeni dio crne svinje, kako nam je to objasnila, uživali smo i u Enjingijevom Venju Crnom, kupaži četiri sorte i vinu koje je na najljepši način zaokružilo tanjur večeri. Na kraju, Maja nam je, na iznenađenje svih prisutnih, pomalo sramežljivo otkrila kako joj deserti baš nikako ne leže, gotovo da se i ispričala za ono što će sljedeće stići pred nas, a mi smo zatim, po dolasku slastice, kao da joj se inatimo, guštali na najslađi mogući način. Čokoladna Pavlova s domaćim trešnjama, kao najljepša poveznica s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku iz kojeg je Maja posudila većinu rekvizita, bila je toliko lagana, osvježavajuća i taman slatka da se, i prije nego su se tanjuri počistili, tražila porcija više. Desert je upotpunilo najslađe vino večeri, Josićev Rose.
Kroz nekoliko sati trajanja večere oblaci su se neprestano prijetili kišom, Maja ih je korila pogledom, a mi riječima vedrili. Nebo je na kraju odustalo, mi siti i zadovoljni večeru priveli kraju te, nakon upoznavanja s chefom Crne Svinje Marinkom Rotimom, još jednom grupno bacili pogled na restoran i kuhinju. U svojoj sam glavi, onako punoj doživljaja i bez skidanja osmijeha s lica, zaključila kako cijeli prostor, atmosfera i tamošnji ljudi odišu nekakvom efektnom jednostavnošću, onom koju je tako lako zavoljeti, a teško ne primijetiti, zbog koje se osjećaš ugodno i ona zbog koje ničeg nema premalo, ali ni previše. Upravo je takva bila i ova Majina večera, tako zbog nje doživljavam i drage mi Slavonce, pa i njihovu hranu. Baš onako kako treba, baš taman.
Za fotografije je zaslužan fantastičan Tomislav Šilovinac, a želite li još mrvicu dulje uživati u ovim divnim prizorima, svakako bacite oko na Majin blog maxyama, Facebook stranicu i Instagram profil.