Zamislimo da ste se našli u Gospiću, nakon nekog planinarenja u okolici ili ste samo u prolazu. Nakon što vam je par Velebitskih i/ili Kasačkih otvorilo potrebu za nečim masnim, slanim i “tjestastim”, krenuli ste bez povratka razmišljati o pizzi. Dobra vijest je da u Gospiću postoji pizzeria i to jedna jedina – “Pizzeria Tomislav”.
Saznali smo za nju od lokalne konobarice koja nas je pojila Kasačkim pivom, a na pitanje kakva je pizza dobili smo jedan odlučni i uvjerljivi “Super!”.
Ubrzo smo se našli na uistinu ugodnoj i velikoj terasi pizzerije, okruženi zelenilom. Lokal sam po sebi je isto vrlo lijep, u drvetu, a prvo što nam je upalo u pogled je krušna peć i topli smiješak tete kuharice, koja je taman oblikovala tijesto.
I ostatak osoblja je iznimno simpatičan i ljubazan, a pizze su stigle u stvarno rekordnom roku, u nekih petnaestak minuta, što je i nekako realno očekivanje bilo, budući da smo bili jedini koji su u tom trenutku jeli pizzu, dok je ostatak mještana ispijao popodnevnu kavicu oko nas.
S bogatog menija, koji osim pizze ima i roštilj, tortilje i lazanje, izabrali smo pizze “Lovačku” i “San”.
Na svim pizzama, njih tridesetak, su skoro iste kombinacije sastojaka, što nas je uistinu razočaralo, jer nije bilo niti jedne s, npr. pršutom ili rikulom ili cherry rajčicama. Mislim, u redu, nismo očekivali od pizze za trideset i kusur kuna mozzarellu di bufalu, artičoke, svježi bosiljak i slično, ali bar nešto što nije klasična rajčica, sir, šunka i onda jedan dodatak, poput vrhnja, dok je druga pizza sasvim ista, ali ima dvije kriške ukiseljene paprike na sebi.
U toj maniri, na stol su nam stigle skoro iste pizze. Moja je trebala imati češnjak na sebi, no osjetio se tek u tragovima. Pretpostavljam da je bio u umaku, jer nije bilo njegovih naznaka na najdevu pizze. Druga je pizza imala kobasicu na sebi, koja je bila skroz ok. Sastojci su, na obje pizze bili u redu, prosječni. Tijesto je bilo jako fino i taman pečeno, zahvaljujući krušnoj peći, no problem je nastao oko sredine pizze, gdje se, zbog previše sastojaka i umaka, tijesto razmekanilo i postalo onako neugodno mlitavo.
Dok ovo pišem, apsolutno razumijem da pišem o jedinoj pizzeriji u Gospiću, gdje možda nikoga ne zanima igranje s tijestom, sastojcima i tako dalje. Razumijem i da stanovnicima, koji u Tomislavu jedu desecima godina, nije u interesu da se povećaju cijene pizza u zamjenu za kvalitetnije sastojke, jer je ona njima i ovako “sasvim super”. Ipak, malo opreza kod tehnike ne košta ništa, kao ni stavljanje npr. deset pizza na meni i usavršavanje istih, a ne nuditi tridesetak vrsta, od kojih je svaka polovično napravljena.
Ruku na srce, mi smo pojeli sve, jer na kraju krajeva, ovo je skroz ok pizza. Znamo da si doma možemo napraviti bolju, ali vidimo i puno potencijala u Tomislavu. Zato želimo sve najbolje ovoj (jedinoj) gospićkoj pizzeriji, a ako vas uhvati glad i strašna želja za pizzom u okolici, slobodno se, i bez straha, sjednite u Tomislava, bit će vam “sasvim ok”.
