Dok gladni novih okusa tragamo za tek otvorenim restoranima koji još mirišu na frišku farbu, natječemo se tko će prvi probati, tko će prvi otkriti i podijeliti novosti sa svojim followerima, ponekad smetnemo s uma koliko dobrih restorana odolijeva zubu vremena.
Tako već godinama i desetljećima oni postoje pored nas, dočekuju svoje vjerne goste, ali i one nove koji nisu stigli još probati što nude na svojim tanjurima. I u tome nikako ne posustaju već se itekako dobro nose s trendovima u kuhinji dok pažljivo čuvaju svoje klasike zbog kojih se kod njih dolazi godinama.
Često takve restorane zanemarimo, no tu i tamo, dopustite da i oni iznenade vas. Jer hoće.
Jedan od takvih je i Balon. Svi vjerojatno znaju više od mene o ovom restoranu koji mi je uvijek nekako prolazio ispod radara, s onom fusnotom *tamo treba otići.
Sad je, nakon nekoliko godina sustavnog skupljanja tih sličica restorana u mom gastro albumu, došlo vrijeme i za odlazak u ovaj kultni zagrebački restoran koji ponosno stoji već 18 godina na svojoj adresi Prisavlje 2. Stoji samo fizički dok kuhinja napreduje pod kuhačom, ili nožem, što vam zgodnije, chefa Stipana Iličića, a uz vodstvo vlasnika Krešimira Ledića koji budnim okom prati što se događa u restoranu i njegovoj kuhinji, ali i spremno dočekuje sve trendove i promjene te očito s lakoćom ostvaruje rezultate pa je tako upravo dobio treću Gault&Millau kapicu i svoje mjesto među najboljih 10 zagrebačkih restorana prema ovom svjetski poznatom vodiču.
Chef Iličić ponosno potpisuje meni ovog restorana, a dok smo sjeli, iščitavali smo redove na jelovniku i nekako zapravo pisali natuknice za sljedeći posjet koji već planiramo jer smo ovaj put došli isprobati klasike – bečki odrezak i pačja prsa.
U današnjoj klimi, dok je ugostiteljima najteže zapravo pronaći kvalitetno osoblje, ovaj restoran nema tih problema. Svi su pažljivi, a nenametljivi, i moraš se čim sjedneš osjećati dobrodošlo i navući osmijeh na lice pa sam sigurna da će odlazak ovdje popraviti i najdepresivniji dan. Meni je pomoglo.
Čaša pjenušca za početak i ugodan pozdrav iz kuhinje u obliku goveđeg carpaccia s fenomenalnim pestom od bosiljka koji je sve tako lijepo osvježio dok je pjenica od parmezana dodala potrebnu kremoznost. Besramno sam pokupila sve do zadnjeg s tanjura njihovim kruhom i iskreno se veselila nastavku ovog ručka jer ako se po jutru dan poznaje, po prvom jelu već možemo procijeniti što se sve nudi u bilo kojoj kuhinji.
Pačja prsa obožavam, nerado ih sama pripremam jer je to jedno od onih jela čiju pripremu itekako poštujem. Nije lako zadovoljiti sve parametre savršenih pačjih prsa, često budu i žilava i presušena, ali ovo što smo mi dobili na tanjuru je bilo apsolutno savršeno izvedeno. Definitivno najbolja priprema koju sam do sad imala prilike kušati i sad znam gdje ću ih pojesti ako ih se baš jako zaželim. Fino ispečena kožica, s taman masnoće ispod, a meso mekano kao putar, pečeno u milimetar točno kako mogu poželjeti u tim nekim mokrim gastro snovima. Ova su prsa bila poslužena na svilenkastoj kremi od kestena s umakom od naranče i đumbira, a mrkvica je mogla biti već obrok za sebe. Odlično obrađena, živahna i puna okusa, toliko se istaknula da ću joj s guštom posvetiti dva reda teksta.
No, tek smo krenuli. Najveći izazov je zapravo bio klasik za koji sam načula da se ovdje priprema najbolje u Zagrebu – bečki odrezak s krumpir salatom.
Ok, pohano je moj guilty pleasure i ako vidim nešto takvo na meniju, ne mogu odoljeti. Pa iako imamo jako puno restorana koji rade odlične pohance, one old school, ali i neke nove u panko mrvicama, kad je ovaj bečki došao na stol, odmah se u zraku osjetila razlika. Mirisalo je na maslac. Odnosno – maslo.
Diče se u Balonu baš tim komadom bečkog odreska koji rade po originalnoj bečkoj recepturi. Osim kvalitetnog mesa, određene vrste krušnih mrvica, jako je bitan i taj moment pročišćenog maslaca u kojem se sam odrezak prži. i da, odrezak je ogroman, no toliko dobar, ali i lagan, da sam uspjela bez problema pojesti sve do zadnje krušne mrvice. Iako nikad nisam shvaćala potrebu za limunom s pohanim, kad sam čula da su i limuni domaći te pomno birani od strane Stipana, odmah sam malo poškropila i konačno shvatila da tih nekoliko kapi limuna daje dodatnu svježinu. Za nju je bila zadužena i kremasta krumpir salata koja možda neće oduševiti naše tradicionaliste jer ovdje nećete dobiti onu klasičnu krumpir i luk salatu već austrijsku varijantu. Meni je baš odgovarala, iako sam svoju pažnju ipak poklonila savršenom odresku na tanjuru.
Kad sam mislila da stvarno više ne mogu zinuti, ponudili su mi desert koji se ne odbija. Imam tu neku averziju prema desertima s kestenom i volim si dokazati da sam u pravu – onaj pire koji bude unutra mi se prečesto lijepi za nepce, smeta i bude previše tust (ne znam koju drugu riječ da upotrijebim da bih opisala taj osjećaj). Vrlo sam rado prihvatila ove čokoladne balotine punjene kestenom na kremi od vanilije, a osjetila se tu i kava.
Ispao je ovo zapravo nježan desert iako sam očekivala tu čokoladnu bombu, iznenađujuće nije bio presladak i uspjela sam dovršiti i njega.
Uz ručak smo popili odličnu vrgoračku Zlataricu vinarije Pilač koja mi je postala jedno od vinskih otkrića pa ću se svakako posvetiti i istraživanju sorte, ali i drugih vinarija koje se njom bave.
Bio je ovo zaista vrhunski ručak koji nisam očekivala, a ovo mi prekrasno iskustvo samo daje poticaj da se vratim istraživanju restorana koji nas mame godinama, ali se izgube u toj nekoj stalnoj potrazi za najnovijim gastro ulovima.
