Ponekad nas neki restoran zaista ugodno iznenadi, a ovaj put se to dogodilo u restoranu Makarun. Ovaj ćemo iznimno ugodan restoran sigurno ponovno posjetiti!
Naravno, sama priča o Makarunu i njegovim korčulanskim korijenima nas je odmah zainteresirala, naime jedan od suvlasnika je s Korčule i to baš iz Žrnova gdje mu se obitelj godinama bavi izradom kultnih žrnovskih makaruna. Sjećanja na godišnji odmor na tom čarobnom otoku su još uvijek svježa, a nakon svog mesa koje smo izjeli u posljednjih mjesec dana, taman je bilo vrijeme da nam zafali i tog mora.
Ovaj je restoran otvoren taman prije lockdowna u ožujku, no sad je opet otvoren za sve željne jela s okusom Dalmacije. Zagrebački je Makarun nastavak već poznate splitske priče, a možemo potvrditi da su uspjeli u svom naumu da osvježe ponudu i u našem gradu i tu samom centru na adresi Teslina 14.
Ljubazno osoblje se pobrinulo da se u ovom restoranu osjećamo kao da smo tamo svaki dan, a brzo se razgovor prelio na Korčulu i vina s tog otoka. Odmah smo se odlučili za vinariju Merga Victa i njihov Pošip, jednu od rijetkih boca koje smo propustili ovog ljeta te je ovo bila odlična prilika da upotpunimo listu kušanih korčulanskih vina mladih enologa Igora Radovanovića i Nikole Miroševića.
Već s prvim gutljajem smo otputovali na otok, a odmah smo se bacili na hladno predjelo i jako bogat morski pjat – fenomenalna pašteta od tune, salata od hobotnice, marinirani i slani inćuni te ceviche. Uz pjat mora je stigao i njihov domaći sourdough kruh kojem nismo mogli naći zamjerku. Hrskavu koricu i vlažnu unutrašnjost svake šnite kruha smo bogato mazali paštetom, a posebno su nam odgovarale one u kojima su bile i bučine sjemenke. Dodali bi mi tu još kvasine u salatu od hobotnice, ali to ne možemo uzeti za zlo nikako pošto nam je bila ponuđena sa strane da si sami začinimo po ukusu.
Dok je Ribafish uživao u inćunima, ja sam sa žlicom juhe od pečene rajčice i bosiljka u ustima guglala ima li Makarun dostavu jer za točno takvom juhom žudim na neka mamurna jutra. Bogata i mirisna, ova juha nas je naprosto oduševila i sad smo si uzeli zadatak da je probamo točno takvu napraviti i doma! U njoj su se kupale i prepečene kockice kruha s bučinim sjemenkama što je neočekivano bio pun pogodak i još jedan okus koji ovu juhu diže na sam vrh ljestvice najboljih koje smo jeli po restoranima, rekli bismo, lijek u tanjuru – otklonit će i najgore posljedice ludih noći s čašicom previše.
Morali smo probati i te makarune u Zagrebu te smo odmah zapikirali na crnu makarunadu sa sipom, ali nas je zvao i rižoto s vrganjima s tjednog menija kojem nismo mogli odoljeti.
Rižoto je bio sasvim korektan, obožavane vrganje nismo morali tražiti u njemu već su tu bili konkretni komadi koje smo sretno trpali u usta. Zamolili smo malo sira kojeg smo odmah i dobili svježe ribanog na rižoto i sretno mljackali maštajući kako hodamo po šumama u potrazi baš za ovim kraljem gljiva.
No, rižoto na stranu, hit ovog ručka su bili makaruni sa sipom. Po tradicionalnoj korčulanskoj recepturi, još jedan zalogaj otoka je bio pun pogodak. Savršeno kuhani, ni previše ni premalo, u raskošnom umaku crnom k’o noć, i opet, nije se štedjelo na sipi.
Porcije su bile toliko obilne da se čak ni mi nismo s njima uspjeli izboriti.
Toliko smo bili siti da smo za desert podijelili sorbeto od limuna, zapravo mislimo da je bio onaj od limete, pomiješan s pjenušcem i votkom, taman nas je osvježio da nam olakša povratak kući punih trbuha i osmjeha od uha do uha dok smo prepričavali priče s Korčule.
Vratit ćemo se sigurno po taj okus otoka, a sigurno smo da mladi chef Kristijan Tari čuva još kojeg asa u rukavu, čak nam je za oko zapeo i ogroman burger koji je stigao stol do nas, a ne bi škodilo ni utvrditi gradivo sa zelenim makarunima koji dolaze sa škampima i kozicama.
Vidimo se ubrzo!
