Put nas je nanio u Zagorje, ogladnjeli smo taman pred Zabokom, a izbor je pao na restoran Gjalski.
Restoran je to u sklopu hotela ovog Dvorca koji svoj “nadimak” duguje najpoznatijem stanovniku- Ksaveru Šandoru Gjalskom.
Neki stariji će se uz to prisjetiti i jednog mjesta koje je pred tridesetak godina slovilo kao jedan od najpopularnijih disko klubova sjevernog dijela Hrvatske, mjesta s posebnom dimenzijom jer ste tulumarili u prizemlju istinskog dvorca. No, kako to obično biva, s vremenom se disko zatvorio, vlasnici odustali, na kraju prodali cijeli dvorac, i onda se našao netko tko će uložiti jako puno i tu povijesnu zgradu vratiti na staze stare slave.
Upravo je to napravio Tihomir Vorih, kako sam za sebe kaže – dečko sa sela, koji je zasukao rukave i u prizemlju napravio salu za svečanosti, u prizemlju restoran s terasom, a na katovima 20 hotelskih soba. Prošetali smo po hotelu, uvjerili se da je ovdje vrhunski odrađen posao obnove, tu su ručno tkani tepisi, starinske slike po zidovima, pogled na zelene livade s jedne, i još zeleniju šumu s druge strane. Brižno održavan okoliš, predivna terasa koja nekako prirodno spaja zelenilo i sam dvorac.
U ovo se restoranu, koji se sastoji od unutrašnje i vanjske kuhinje (pečenjara je na kraju terase), sudaraju se dva svijeta, tradicionalan i moderan. Dok se u pečenjari svakodnevno, a pogotovo vikendom vrti i okreće svakojako meso (moramo sljedeći put probati patku s ražnja!), ćevapi i pljeskavice, novi chef, mladi Jakov Harambašić ima sasvim drugačije ideje, koje su po mom ukusu ipak nekako prirodnije ovom ambijentu.
Naime, ideja je raditi tradicionalne recepte s tvistom, koristiti namirnice s lokalnih OPG- ova i zapravo, približiti tradicionalnu hranu modernim gostima. Ima tu još posla i mjesta za nove ideje i napredak, no na kraju, u Gjalskom danas imate jelovnik s desetak više nego zanimljivih jela koja dolaze u velikim porcijama, ali istovremeno vam se nudi i sve s klasičnog roštilja. A cijene? Pa recimo da smo se i sami iznenadili jer sam ambijent odiše luksuzom, naravno, pomislili smo da su i cijene takve, luksuzne. Nisu, cijene su zaista prihvatljive, a sve to je u skladu sa željama vlasnika da otvori ovaj predivan dvorac Zagorkama i Zagorcima.
„Za roštilj smo angažirali poznatog Marka Stojkanovića koji je ovdje proveo dulje vrijeme i objasnio nam koja je tajna vrhunski pripremljenog i na koncu – pečenog mesa.“ Rekao nam je vlasnik Dvorca i dodao:
„Koncept nam je zadovoljiti naše drage stare prijatelje i redovne goste, ali isto tako i privući ljude koji možda nisu čuli za nas s klasičnim specijalitetima, kao i modernim igrarijama u kojima je Jakov stvarno sjajan.“
I je sjajan. Za početak, Babićeva juha koja je dobila ime po Matiji Babiću, ali ne onom s Taste Atlasa, nego ocu Tite Babića, odnosno djeda Ksavera Šandora Gjalskog, koji se inače zvao Ljubo. Od treće zapamtite…
Babićeva je juha izvanredna kombinacija fiš paprikaša, fileta smuđa i bučinih sjemenki i samo zbog nje bi vrijedilo posjetiti ovaj restoran. Pikantna, u kombinaciji s nježnom, savršeno pripremljenom ribom, moramo priznati, ova je juha nadmašila sva naša očekivanja.
Stigao je i sasvim solidan rižoto od miksanih gljiva. Prije nego smo naručili ovaj rižoto, pitali smo koje su gljive u njemu jer nam se već nekoliko puta u zadnje vrijeme dogodilo da usred šume jedemo juhe od šampinjona, a obećana nam je ona sa šumskim gljivama. I ovdje smo zaista dobili prave šumske gljive. Rižoto bi mogao biti mrvicu kremastiji, ali ove su nas ove gljive već toliko razveselile da nećemo uopće zamjeriti. Nakon male pauze stigla su na stol i tri glavna jela. E to je bilo zaista ozbiljno.
Veprov odrezak u lovačkom umaku s domaćim njokima je stvarno kvalitetno jelo, s bogatim umakom, puno umaka i još malo umaka, baš kako bog zapoveda. Vratimo se na obilne porcije. Zaista, ovdje se ne špara. Vlasnik ističe, on želi da se ljudi ovdje najedu, ona dobro poznata praksa koja se njeguje i u našim obiteljima, ne smije ničeg falit kad dođu gosti. Ovdje vam, vjerujte, neće faliti. Nama koji bi radije isprobali deset jela, to predstavlja mali “problem”, ali smo ga vrlo jednostavno riješili tako da smo ostatke ponijeli doma i ručali kao kraljevi i idući dan. Veprovina je dobila čistu peticu, a jedini je problem s ovim jelom što je ono drugo, lagano pečena teletina s jusom od pečenja – bila još bolja.
Duge trakice prošaranog mesa s moćnim, gustim umakom i zanimljivim krumpirom s vrhnjem su doista prava delicija. Zbog ovakvih se jela ljudi vraćaju u restoran!
Maznuli smo od prijateljice za stolom i malo pastrve punjene heljdom i rukolom na kremi od butternut tikvice s aromatiziranim krumpirom koja je trenutno najveći hit na jelovniku. Kažu nam da ljudi često skeptično naruče ovo jelo i onda se vraćaju samo zbog njega. Nekad je Zagorje bilo puno heljde, a danas se ova žitarica vraća na velika vrata u kuhinje lokalnih restorana. Mi smo tu da podržimo upravo ovu priču, vraćanje korijenima, vraćanje zaboravljenim jelima, u nešto novijem ruhu. Vidimo da ovaj restoran ide upravo u tom smjeru i izuzetno se veselimo što će nam novo i svježe donijeti u ovaj kraj uljuljan u standardnu ponudu najvećih pizza, pohanaca i plata za dvoje. Ovo je nešto novo.
Završili smo jako finom bučnicom, a sad nas vuku i štrukli koje svakako moramo probati sljedeći put.
Za desert je Ribafish ipak naručio i par ćevapa, finih, krupnih, mesnati, naravno, jako smo morali inzistirati na količini i moramo napomenuti da na slici nije cijela porcija koju nače poslužuju, redovno je ipak ona puno veća. Ćevapi su bili izvrsni, dodali bi mi tu još bar 2% loja, ali sve skupa, odličan dojam, miris vatre, taman kako treba. Kad se sve to zbroji s činjenicom da ste na mjestu gdje je djelovao jedan tako poznat i priznat hrvatski pisac s prijelaza na 19. u 20. stoljeće, stvarno imate razlog za zastati i pojesti, što god vam u tom trenu srce poželjelo, domaće ili odlično meso s grilla.
Vinska i pivska karta mogu biti jače, ali par gemišta od Petrač graševine su legli apsolutno savršeno, a zabočki craft Devetku smo ostavili za sljedeći put koji već planiramo!
