Kad si u Lici – ličke pole! Posjetili smo Udbinu i spremili ovaj recept bez kojeg nema zime u Lici. Jest da je sredina travnja, ali smo gledali na snijegom prekrivena brda pa se baš ovo jelo nametnulo kao najbolji izbor!

Da mi netko kaže: “Kasandra, biraj, ili meso ili krumpir?”, moram priznati da je ipak krumpir namirnica bez koje ne mogu. Hrskavi pomfrit, kremasti pire ili u složencu poput francuskog krumpira, bez ove obožavane namirnice ne mogu zamisliti tjedni meni.

Kad sam bila dijete, živjela na selu i bila okružena nasadima ovog gomolja, postojale su dvije vrste krumpira – crveni i žuti. Žuti je bio za kuhanje, crveni za pečenje. To je to. Od tad do sad su na placeve, u trgovine i na polja doselile neke nove vrste krumpira pa često kupim krumpir za koji mislim da će biti savršen za pečenje, ogulim ga i ne, nije to to. A sjećate li se, ako ste ikad bili ti sretnici s poljem krumpira iza kuće, onog prvog mladog krumpira koji se samo oprao i ubacio na vruću masnoću? Pečen, hrskav izvana, kremast iznutra, pun okusa? Ništa mi uz njega nije trebalo osim malo soli i mlade puterice iz vrta. Možda mi je to bio jedan od najdražih obroka koje pamtim iz djetinjstva i možda mi je baš taj najviše nedostajao. To puno govori koliko je bitna sama namirnica, makar ona bila jednostavna poput krumpira, kvalitetu ne možete “popraviti”. Dugo nisam taj okus imala prilike oživjeti do prošle godine kad sam početkom pandemije nekako uspjela roditelje nagovoriti da ne čuče doma već da posade nešto, makar krumpir. I posadili su oni krumpir, a ja sam sretno pojurila po prve plodove. I da, to je bilo to. Potpuno drugi okus, to je bio onaj krumpir kojeg se sjećam.
Odavno slušam priče o ličkom krumpiru kao najboljem. Kad smo tek počeli planirati put u Udbinu i vilu Plitvice Sun, prvo mi je palo na pamet da moramo nabaviti taj famozni lički krumpir.


Smjestili smo se u vilu, uvjerili se da je voda u unutrašnjem grijanom bazenu taman i otišli u potragu za krumpirom. Vlasnik vile Plitvice Sun, Željko Tokić, nas je vrlo rado odveo do OPG – a Priher gdje smo direktno u skladištu izabrali svoju vreću krumpira. Točnije – dvije. Morali smo provjeriti koji će biti bolji za te čuvene ličke pole – crveni ili žuti.
Potraga za savršenim receptom za ovaj lički specijalitet nas je odvela i do Josipa Šubarića, koji kad vrijedno ne radi sa životinjama na udbinskoj farmi Natura Beef, doma i sam proizvodi meso za svoju familiju, a s nama je podijelio i taman frišku teletinu, no ono bitnije za ove pole – domaću slaninu. Instruirao nas je da ta slanina mora biti debelo narezana poštena ploška koja će prekriti cijeli krumpir.
Naš je odmor u Lici mogao početi, a itekako smo zahvalni Antoniji Eman koja nas je na ovo čarobno mjesto uputila sa svoje stranice Kuće za odmor kontinentalna Hrvatska. Brzo smo pohitali u kuhinju, rasporedili krumpire u više skupina. Naime, Terezija je preskočila ove sa slaninom, a mi smo, osim žutih i crvenih, krumpire podijelili i na one s domaćom Josipovom slaninom, i one sa slaninom crne slavonske svinje koju smo ponijeli sa sobom.

Nakon još jednog kupanja s pogledom na Krbavsko polje, bilo je vrijeme za večeru – ličke pole, uz bijeli umak s mladim lukom i čašu vina.

Potrebno vam je:

  • 10 krumpira
  • sol
  • slanina
  • češnjak
  • malo masti ili ulja

Ove ličke krumpire ne treba guliti. Samo smo ih dobro oprali sa spužvicom, a kad su bili ispečeni, vjerujte, mrvica nije ostala na tanjurima. Oprane krumpire, otprilike istih veličina, smo prepolovili i posložili na protvan koji smo tek lagano nauljili.

Iako nam je Josip sugerirao da ih ne treba dodatno soliti jer je slanina dovoljno slana, ipak smo s visine malo posolili, a Terezija nas je podučila još jednom triku za što finije pole. Naime, posolila je dvije polovice te ih trljala dok se nije napravila “pjenica”. Još smo ih malo i natrljali polovicom češnja češnjaka i bili su spremni za pečenje.

Mi smo pak sebi pripremili pole dobro prekrivene dvjema masnim slaninama – onom crne slavonske svinje i onom udbinskom fino prošaranom, no nismo ih odmah stavili na krumpir već smo ga samog pekli u pećnici zagrijanoj na 200 °C te kad je poprimio boju (cca 30 minuta), izvadili smo protvan iz pećnice i prekrili naše polovice poštenim šnitama slanine.

Nakon petnaestak minuta, naš je krumpir bio gotov, a u međuvremenu smo pripremili i umak od milerama, malo majoneze, par kapi limunovog soka, mladog luka, sol i papra. Nismo mogli ni bez kiselog zelja pa smo ogulinsko kiselo zelje tek malo proprali i poslužili uz pole.

Naš mali eksperiment je došao svom kraju, a mi smo među slaninama pobjednikom proglasili Josipovu domaću slaninu koja se savršeno ispekla, dok je ona slavonske svinje malo mirisala na “čvarke”, što nikako nije loše, ali je hrskava domaća slanina odnijela pobjedu. Isto tako smo se ipak odlučili za žuti krumpir i time pobili pravilo da je crveni za pečenje, a žuti za kuhanje jer je ovaj bio savršeno hrskav izvana, a kremast i pun okusa iznutra. Nije za njim zaostajao puno ni ovaj crveni, no pobjednika je trebalo izabrati.

Dokazali smo da s ličkim krumpirom nikako ne možete pogriješiti, pogotovo u ovom jednostavnom receptu koji će razvedriti i tmurno subotnje popodne.

Dobar vam tek!

MOGLO BI VAS ZANIMATI

KOMENTIRAJ