Neobično je kao turist boraviti u gradu u kojem sam provela četiri srednjoškolske godine, a kad te baš taj grad uspije iznenaditi – to je nešto o čemu vrijedi pisati!
Ovo je Covid razdoblje donijelo svima nekoliko dobrih stvari iako su te stvari trebale doći i bez pandemije, no zbog nemogućnosti putovanja, Hrvati su otkrili ni manje ni više nego svoju zemlju. U zadnje smo dvije godine proputovali Hrvatsku uzduž i poprijeko i shvatili da nam upravo ovakvi “izleti” donose pregršt zadovoljstva. Otkrivanje tih skrivenih nerazvikanih bisera koje možda ne bismo posjetili da bjesomučno ne guglamo hrvatske regije u potrazi za vikend odredištem, nas iskreno veseli, a svaki kutak nosi neke nove priče. Nije ovo destinacija samo za Zagrepčane, u razgovoru s našim domaćinima širom tog kraja, shvatili smo da čak ni sami Bjelovarčani ne znaju koje se sve divote kriju nadomak centra županije. Tek smo zagrebli po ljepotama i divotama Bilogore, a već planiramo kad ćemo se vratiti jer smo sigurni da se ovdje kriju još mnoge neistražene priče, baš poput tih začudnih bića koje bilogorske šume čuvaju od davnina.
Sreće smo itekako imali pa su tri dana provedena u Bjelovaru i na obroncima Bilogore bila osunčana i ispunjena redom aktivnosti pa redom gastronomskih užitaka. Ne brinite, nismo ostali ni žedni.
Bjelovar se mijenjao iz stoljeća u stoljeće da bi danas ponosno stajao na tek sat vremena vožnje od Zagreba. Ovaj grad pamtim iz srednjoškolskih dana nekako sivo i prazno pa me iskreno razveselila količina ljudi koje smo sreli na ulicama, nasmijani domaćini gdje god smo pošli, uređen okoliš, ali i bogat program Bjelovarskog kulturnog ljeta koji je ove godine svoje sugrađane zvao da izađu i uživaju u predstavama, radionicama, koncertima, ali i raznim predavanjima i sadržaju za djecu.
Nas nije trebalo dvaput pitati da posjetimo i ovaj grad pa smo vrlo brzo dogovorili datum i spakirali kofere.
Dočekala nas je sa širokim osmijehom, i rukama punim bjelovarskog Zeppelin piva, direktorica TZ-a Bilogora – Bjelovar Ana Kelek. Odmah nam je trebalo biti jasno da će ovo putovanje biti puno iznenađenja, a upućeni smo i u točne lokacije gdje ovo domaće pivo možemo popiti dok se sama Zeppelin pivnica uređuje pa svakako, kad dođete u Bjelovar, pijte lokalno, bilo to pivo ili vino, nudi se ovdje za svakog ponešto.
Shvatili smo to čim smo krenuli put smještaja, a u desetak minuta udaljenom Izletištu i vinotočju Vinia, koje se već neko vrijeme klasificira kao agroturizam, dočekao nas je hladni gemišt i pokoja rakijica. Smjestili smo se brzinski u sobu i već smo se spuštali u podrum koji je pun nepretencioznih, value for money graševina, chardonnaya i muškata.
Restoran je non stop krcat, miris janjetine je u zraku, a stolovi pod gigantskim orahom jednostavno magnetski privlače na još jedan gemišt. Ovdje se organiziraju kojekakve veselice, a veliki su hit i dječji rođendani za koje ovdje imaju i animatore pa ako poželite ipak odmoriti, a da vaše dijete rođendan proslavi veselo – rođendaonica Vinia je mjesto za vas.
Osim smještaja u sobama i apartmanima, ova je vrijedna familija uredila i dio za kampere pa su nam u prolazu veselo mahali Nizozemci koji se ovdje dolaze opustiti i punim plućima uživati u pogledu na zelena brda, vinograde i jedan od najljepših zalazaka sunca.
Obitelj Šapić je pokrila sve smjerove agroturizma pa se tu našao i Konjički klub Vinia. Naravno da smo se brzo bacili na maženje ovih predivnih stvorenja. U ovom klubu možete pronaći individualne satove jahanja, terapijsko jahanje, a nisu imuni ni na one potrebite pa i tu pomažu i doniraju svoje vrijeme i trud da bi nekom pomogli kroz kontakt s ovim plemenitim životinjama.
Toplo preporučujemo i njihov doručak u vidu domaćih kobasa, špeka i sira s lokalnog OPG-a i nikako nemojte propustiti niti jutarnju šetnju po maglovitim poljima i kukuruzištima u kojoj će vam se jamačno pridružiti par pasa s imanja. Mi smo uživali!
Vinia je toplo i više narodsko izletište, a ako želite pripaziti što ćete obući na večeru, već sljedeći dan možete otići do Vinarije, apartmana i restorana Coner. Ovo imanje okruženo šumama, livadama, i uskoro novim vinogradima koji su nedavno stradali, ima svoju vinariju i nudi tradicionalna jela bilogorskog kraja pripremljena na suvremen način.
Tu su također i lijepo uređeni smještajni kapaciteti (5 soba, 3 apartmana 4 i 5 zvjezdica), dječja i sportska igrališta, šetnice, piknik livade, vidikovci, biciklističke staze i dvije dvorane s opremom za održavanje sastanaka, radionica i predavanja.
Nakon sjajnog vođenja po imanju gospodina Ivice, priče o nastajanju ovog malog carstva, ali i budućim planovima, slijedila je večera spravljena od namirnica proizvedenih na izletištu ili seoskim gospodarstvima u okolici. Odmah nas je osvojila ogromna suhomesnata plata s naglaskom na šunku, mekani špek, čvarke i hit predjelo – sir i vrhnje koji su imali zaista okus po onom siru i vrhnju koje pamtimo.
Ovdje se ne štedi pa se večera nastavila juhom od vrganja, lungićem u bučinom umaku, masnim buncekom sa zeljem i patkom s mlincima. Patku se za razliku od drugih nabrojanih jela mora naručiti prije, i patku se mora definitivno naručiti prije nego što dolazite jer je naprosto sjajna, tamna, slana, masna i slasna.
Što se tiče vina, kupaža Iskra (obje kupaže su dobile imena po kćerima vlasnika) je definitivno vino koje želite piti dugo i polako nakon ozbiljnog i jakog obroka, a mi smo veselo nakon večere ponijeli doma bocu baš ovog slatkog vina koje možete kupiti po totalno podcijenjenih 70 kuna. Dakle, ako želite piti vina po najboljim cijenama u Hrvatskoj, Bjelovar je vaš grad. Litra stolnog bijelog je 18 kuna u lokalu. Nema dalje!
U ovoj Županiji je u biti sve jako blizu, pa tako i Veliko Trojstvo, selo u kojem se nalazi i Etno park. Ujutro smo krenuli put Trojstva, a osim naše domaćice Ane, pridružio nam se i Slaven Klobučar, veliki zaljubljenik u svoj kraj, u tamošnje ljude i običaje pa je u ovom slučaju bio i odličan pratioc koji je imao odgovore na sva pitanja kojih smo se kasnije sjetili.
U samom Etno parku nas je dočekala predivna gospođa Gordana Marta Matunci, već odjevena u tradicionalnu nošnju, ispred stare kuće koja me odmah asocirala na staru kuću koju smo imali u mom najranijem djetinjstvu u dvorištu. Ulazak u tu kuću je bio baš poput onog madeline kolačića kojeg svi volimo spominjati, a korak preko visokog “pocjeka” (kućnog praga) mi je izmamio suze baš kao i gotovo svaka rečenica koju je ova divna gospođa izgovorila taj dan.
Odmah sam rekla Ani i Slavenu da gospođu Gordanu treba zaštititi poput nacionalnog blaga jer je vještina s kojom ona uvlači slušatelja u svijet Bilogore naprosto neponovljiva. Znate one ljude koji mogu pričati beskonačno i baš nikad nećete zijevati od dosade jer činjenice razbije s ponekom anegdotom, vadi usporedbe s nekim nam poznatijim vremenima, a sve to s neopisivim entuzijazmom i ogromnom ljubavi prema svom kraju.
Možda i najdraži dio ovog prekrasnog putovanja je stvorila upravo gospođa Gordana sa svojim osmijehom i nepresušnom energijom zbog koje morate potražiti ovaj Etno park, a i nadamo se da će se pojaviti još ovakvih entuzijasta i podržati ovaj projekt kako bi se ovo mjesto još više pozicioniralo na turističkoj karti Lijepe naše.
Između ostalog, pričala nam je gospođa Gordana o tim začudnim bićima koja se kriju po obroncima Bilogore, svako to biće ima svoje ime, a zovu ih skupnim imenom “danja”. I onda sam se sjetila rečenice koju mi je tata često znao govoriti: “Šta tu hodaš k’o danje?” i sve je sjelo na mjesto te sam konačno, nakon toliko godina, shvatila što znači danje iz tatine rečenice.
Ova prekrasna dama u najboljim godinama nam je dala da probamo kvargl, stožac sira s češnjakom i paprikom (sličan prgici), lokalne šunkice i kobase i svoja peciva, od kojih posebno treba naglasiti kovrtanj – tradicionalno pleteničasto pecivo na kojem se, osim pekarskog, prezentira i ono umjetničko umijeće! Besramno sam nažicala recept i za furenjake, dizano pečeno pa kuhano tijesto, pa ćete uskoro čitati i o ovim slatkim zalogajima bilogorskog kraja.
Jedva smo se odvojili od ovog mjesta koje nas je nakratko prebacilo u neka druga vremena i otputovali do OPG-a Rebić.
Ovaj je kraj bogat prirodnim ljepotama, plodnom zemljom i vrijednim ljudima koji na toj zemlji rade. Takva je i priča bračnog para Rebić, koji su se upoznali na jahanju, i uskoro zasnovali obitelj i odlučili se baviti upravo konjima. Odnosno, bolje reći, kobilama, njihovom mlijeku i kozmetičkim proizvodima koje od njih sami spravljaju.
OPG Rebić, uza sve to nudi i rekreacijsko i trenersko jahanje, ruralnu kuću za odmor i prekrasno imanje na kojem poželite biti rendžer iz stripova svoje mladosti.
Sve je tu – i prekrasni domaćini, njihovi konji, mlijeko koje baš poput magarećeg ima okus slatkih badema, isto je toliko i ljekovito, a tu su i već opjevane kremice i pomadice koje je vlasnica toliko usavršila da ih sada možete pronaći i na DM- ovoj online prodaji. O zdravstvenim učincima kobiljeg mlijeka na astmu i alergije više pročitajte na njihovoj stranici, a svakako posjetite ovaj OPG u potrazi za svježim zrakom, toplom atmosferom i pokojom rakijicom dobrodošlice. Idila!
No, bilo je vrijeme i za nešto što će se baš jako urezati u naša velika, putničko hedonistička, uvijek gladna i žedna srca. Romska kuća je prva takve kuće u Hrvatskoj, ali i Europi, i u ovoj bajkovitoj crveno-crnoj drvenoj prizemnici vas očekuje prezentacija povijesti i tradicijske kulture te obiteljskih običaja Roma Lovara uz degustaciju tradicionalne romske pogače i sarme. Zvuči jednostavno, zar ne? E pa ovo nas je mjesto izulo iz cipela, srce nam je potrčalo po poljima lavande, a želučići se ugrijali najfinijom sarmom koju smo ikad jeli.
Na vratima nas je dočekao bračni par Goran i Slađana Đurđević. Goran kao da jedva čeka da vas dotuče s desetak rakija (da, sve ćete ih morati probati), a u crveno i šareno odjevena Slađana kao glas razuma da prije toga, dok se još sjećate, ispriča povijest Roma ovoga kraja i cijeloga svijeta. Srećom, toliko su usklađeni da na kraju kroz finu maglu slušate prekrasno predavanje i naučite da su Romi u biti porijeklom iz Nepala i da su na ovim prostorima zvanično još od 14. stoljeća.
Slađana priča tečno i lijepo, baš poput gospođe Gordane iz Trojstva, fantastično uvodi u priču, razbija stereotipe, objašnjava neka vjerovanja i demistificira romski način života koji tako slabo poznajemo. Bez zadrške odgovara na pitanja, pokazuje nam gdje se uzgaja, ali i suši lavanda koju su, kako kaže, upravo Romi donijeli u naše krajeve.
Sve to ispod stabla jabuke koje je simbol blagostanja i plodnosti. Ništa vam ovdje nije slučajno tu, svaki detalj ima svoju priču, a mi smo pošli u kuću uz zvuk zvona. Oči su odmah pobjegle na kamin, vatricu i dva topla jela koja su nas čekala te uz priču već mirišemo ljute papričice u zraku. Nakon što nam je Slađana približila romske običaje, način života, ali i gastronomiju, bilo je vrijeme da saznamo što je prava romska kuhinja.
Čekale su nas njihove sarme, punjene paprike i teleći rajžlec. Romska se kuhinja bazira na ljutim papričicama, odnosno njihovom prirodnom sastojku kapsaicinu, koji djeluje kao prirodni antibiotik i redovito je sastojak u njihovim jelima. Tako smo prvo prelomili tradicionalnu ljutu pogaču i bacili se na isto tako ljutu sarmu. Slađana se tu istaknula i kao vrhunski kuhar, a ove su sarmice naprosto fenomenalne, ljutkaste, sočne, mesne, taman žilavog i kiselog kupusa, bez zadrške ćemo reći da je ovo najbolja sarma koju smo u životu probali i nismo mogli prestati jesti.
Slavu im je na tren oteo i teleći predželudac iliti rajžlec, kojeg je pripremila a la fileke, na saft, toliko dobar da smo potpuno ostali bez teksta. Pošto ja nisam baš od fileka, ovaj mi je način pripreme, ali i sama namirnica bilo fenomenalno iznenađenje jer su sami fileki teksturom bili poput tjestenine kuhane al dente.Nikako ne smijemo zaboraviti ni savršen desert – muffine s čokoladom i – lavandom! Iako zaziremo od lavande, Slađana je uspjela u ovaj slasni muffin nježno ukomponirati lavandu toliko dobro da se tražio komad više, a uspjeli smo jedan ponijeti i za kasnije.
Za piće smo dobili vino namijenjeno sutrašnjoj svadbi koje se ovdje stalno organiziraju, hvala mladoženji Bojanu Deliću, kao i Đurđevićima koji su nas pustili u svoj mali svijet, a pošto su otvoreni na najavu i za grupe, jedva čekamo skupiti društvo s kojim ćemo ovo neponovljivo iskustvo podijeliti. Hvala im na otvorenim vratima i srcima.
Oduševljenje se nije ni stišalo, kad eto opet potpunog zaokreta! Na agroturizmu Na Malenom Brijegu naletjeli smo na domaći gemišt, janjetinu s ražnja i opak tulum umirovljenika koji su satima đuskali u kolu dok smo mi uživali u pogledu s brijega na nepreglednu prekrasnu šumu i stada životinja u dolini.
Nastavlja se priča o konjima jer je vlasnik izbornik i višestruki prvak hrvatske u daljinskom jahanju pa ima svoju mini ergelu, kao i stado ovaca, vinograd, voćnjak, ali i očito u danu bar 28 sati jer stiže baš sve!
Naime, umjesto da u ponudi imaju klasične ture, ovdje su to podigli na viši nivo i smislili poučnu stazu mitoloških (začudnih) bića Bilogore. Ovo je toliko dobra, maštovita, kreativna i sjajna priča kako uz puno šetnje, priče i prirode maknuti klince od ekrana, da ćemo s veseljemo ovu divnu priču o malenom brijegu pričati na široko.
A imaju ovdje i jednu odličnu piknik ponudu, naime, Na malenom brijegu možete naručiti piknik košaru te s njom poći do Carskog jarka i tamo uz budno oko jednog Veda (mitološkog bilogorskog bića), objedovati odlične janjeće pljeskavice, restani krumpir, hrskave štrudle od jabuka ili što god već odlučite da vam paše nakon šetnje ovim šumama.
Umjesto da večer provedemo gledajući zalazak sunca s pogledom na ravnicu i gorja sve do Julijskih Alpa, samo smo popili kavicu na izletištu Vrata Bilogore, i odjurili dalje, ali već sljedeći put planiramo ovu destinaciju podrobnije istražiti, ovaj put su nas čekali navodno najbolji burgeri u Bjelovaru u bistrou Franz.
Na glavnom bjelovarskom Trgu, u jako ugodnom interijeru i svježijoj terasi ovaj bistro nudi bogatu ponudu rižota, tjestenina, salata i burgera. Uz društvo lokalnih umjetnika i dragih prijatelja glazbenika Tvrtka Hopeka i njegove djevojke, glumice Erne Rudnički, pokušali smo pojesti još nešto toga dana, što je graničilo s ludilom, ali na kraju nam je i to pošlo za rukom.
Iako smo dobili sve preporuke za njihov rižoto (Erna se kune da je najbolji jela baš ovdje) ipak smo uz puno Zeppelin piva probali njihove burgere s domaćom recepturom lokalne mesnice Šiki.
Ranch burger prolazi u svakom fensi burgeraju u Zagrebu, porcije su bogate, a cijene sasvim prihvatljive. Šteta što smo propustili neku od tematskih večeri kojima obiluje ovaj lokal, pa ako ste blizu, dođite na neku od njihovih tajnih večera!
Za kraj, ostao nam je i sam razgled grada Bjelovara u koji smo krenuli od ranog jutra, a da to bude na najvišem nivou, potrudio se osebujan, duhovit i jednostavno fenomenalan novinar, urednik, i za ovu priliku specijalno kostimiran vodič Slaven Klobučar, koji nam je pojasnio sve o gradu od stoljeća sedmog s naglaskom na pikanterijama pa do današnjih dana.
Želite li upoznati Bjelovar, dopustite da vas kroz ovaj grad provede baš Slaven koji će se itekako potruditi da se zaljubite!
Oduševili smo se novouređenim Domom kulture koji se iz zgrade s velikim potencijalom pretvorio u čaroban dom umjetnicima s fantastičnim detaljima. Moram vam priznati da sam jedva povjerovala da je ovo niknulo u Bjelovaru i baš sam iskreno ponosna na ljude koji su dali sve od sebe da se ovoj povijesnoj zgradi udahne nov moderan život koji zaslužuje.
Da ne preskočimo “kavu na špici” pojeli smo sladoled i kolače (by Amelie) u modernoj i elegantnoj slastičarnici i kavani Piaf na bjelovarskom Korzu.
Amelie nam nije nepoznat, iako bismo radije da su slastice ipak domaće proizvodnje, ipak nam je drago da je netko ponudu odveo i malo dalje i Bjelovarčanima dao nešto novo, a osim slastica, u suradnji s Hug & Punchom su kulturu ispijanja kave doveli na viši nivo pa ovdje možete popiti jednu od najfinijih kava u Hrvatskoj.
Prije nego što nas je dočekao ručak u hvaljenom restoranu Roko, koji je otišao najdalje u gradu što se tiče mašte i kreacije (iako svi znaju da su najbolje lignje u Hrvatskoj u Feralu, što ćemo ipak morati potvrditi sljedeći put), morali smo odvesti i tradicionalnu Glumačku Moto Alku MTK White City Ridersa.
Jedno od meni najuzbudljivijih iskustava ikad se jednostavno ne da prepričati. Smijali smo se, navijali, pokušavali nabosti alku na koplje, opet se smijali i tješili naše vozače koji su se s nama nadali nekom mjestu na postolju, a na kraju je Riba čak i nagradu dobio – onu za najgoreg alkara. No, ova nagrada nikako nije mala – radi se o vijencu kobasica kojim se Riba zasluženo ovjenčao nakon što ga je pri trećem pokušaju alka pogodila ravno u glavu. Srećom, imao je kacigu, ali je pošteno zaradio i svoj vijenac kobasica nakon teškog pripetavanja s Tvrtkom. Naša je Erna pak osvojila prvo mjesto s najvećim brojem bodova pa smo itekako ove uspjehe slavili. Jedva čekamo sljedeću godinu, nadamo se da ćemo, unatoč sramotnim rezultatima, biti dobrodošli na ovoj jedinstvenoj manifestaciji.
Posjetili smo u našoj šetnji i Bilogorsku košaru, projekt Grada i branitelja, u kojoj nas je dočekao zamjenik gradonačelnika Igor Brajdić da bi nam i sam pobliže objasnio sam projekt.
Riječ je o malenoj trgovini isključivo lokalnih poljoprivrednih proizvoda, od već spomenutog kobiljeg mlijeka OPG Rebić, jaja, povrća, voća i nezaboravnih Majburgera mesnice Šiki, detalja koji nas je trenutno vratio u osamdeset i neku kad smo ih bezuspješno pokušavali odmrznuti i kad su na vrućem ulju prskali jače od vatrometa. Danas ih rade po novoj tehnologiji, a javimo kakvi su čim ih probamo!
U Roku smo probali fantastičan umak od špeka s lijepo pečenim lungićem, sočnog smuđa u iznenađujuće laganom bijelom umaku s komoračem, a bez problema smo, iako već dobrano siti, slistili i desert.
Popričali smo s vlasnikom, Rokom Tulićem, mladim kreativcem koji se trudi u Bjelovaru prodrmati stvari sa svojim maštovitim kreacijama, ali i kvalitetom.
Siti i sretni smo krenuli na zadnju točku ovog puta, predavanje koje je Ribafish u sklopu Kulturnog ljeta imao u Boho parku uz moderatoricu Lanu Horak Pajić. Pričalo se o RokOtoku, ekologiji, putovanjima, sportu i ljubavi prema prirodi i Planetu, a poveli smo klince i u potragu za Geocacheom u njihovom gradu i zarazili ih ovom popularnom interaktivnom igrom “potrage za blagom”.
Veliko hvala TZ Bilogora – Bjelovar, sjajnoj Ani Kelek na organizaciji, Slavenu na tome što postoji, kreativnom i maštovitom Tvrtku i njegovoj Erni i svim Bjelovarčankama i Bjelovarčanima koji su nam se našli na putu, ugostili nas, popričali s nama o svom kraju i u nas utkali do sad neotkrivene dijelove Bjelovara i Bilogore.
Vidimo se uskoro opet!
