Od ideje do realizacije: Kako sam se brže dogovorila s dizajnericom kuhinje nego s Ribafishem

Sigurno ste primijetili manje recepata na ovoj stranici, a sad da objasnim zašto. Nakon puno planiranja i dogovaranja, konačno smo preuredili kuhinju! Izmučili smo ljude iz Namještaja Mima, ali smo na kraju oduševljeni prostorom koji je ispunio sva naša očekivanja. Ne moram napominjati da je kuhinja u našem stanu centralno mjesto i mjesto u kojem ja osobno provodim najviše vremena.

Pitala je jedna Ribina pratiteljica na društvenim mrežama koliko je vremena trebalo da ga nagovorim na promjenu u kuhinji. Trebalo je puno vremena, a ovo će biti kratak (ili dug, ovisi kako gledate), opis kako je tekao proces od ideje do realizacije.

 

@vilicomkrozhrvatsku Manje je recepata u zadnje vrijeme jer smo preuređivali kuhinju. Od kaosa do savršene kuhinje u kratkom videu! Hvala Namještaj Mima!#kitchen #kitchendesign #newkitchen #vilicomkrozhrvatsku #ribafish @ribafish13 ♬ original sound – Vilicom kroz Hrvatsku

U Ribin stan sam doselila prije točno tri godine pa valjda od tada počinjemo i računati ovo vrijeme “koliko je trebalo” jer je njegova kuhinja bila prilagođena, naravno, njemu.
S obzirom na to da sam vrlo brzo preuzela kuhaču u našoj maloj zajednici, vrlo brzo sam počela i njurgati oko nedostatka radne površine, nije mi kuhinja prilagođena za fotkanje hrane, ne mogu snimati i tako još mnogo sitnica koje su naišle na otpor onog koji je zadnji renovirao kuhinju. I imala sam razumijevanja jer sad kad je ova kuhinja napokon gotova, nisam sigurna kako bih se oprostila od nje da mi dođe netko i kaže da sad to mora van. A točno to sam ja napravila Ribi.
I sad kad je sve gotovo, moram priznati da mi njegovo puštanje da radim što hoću znači više od ikakvih ljubavnih izjava jer znam koliko je truda uložio u onu kuhinju prije i u potpunosti razumijem koliko se bilo teško od toga rastati.
Proces od ideje do realizacije je trajao skoro pa godinu dana. Kamen spoticanja je bio šank.
Riba je u svojoj kuhinji imao onaj pravi barski šank koji me podsjećao na slike dočeka novih godina u kleti 1987., ali opet, ovo je bila kuhinja prilagođena njemu pa je i taj šank imao svoj šarm i bogami, puno je tu bilo lijepih trenutaka i prije i poslije mene.
Mjesto oko kojeg se ekipa okupila, nalaktila, pilo se, pričalo, smijalo i plakalo. Taj je šank imao dušu pa smo ga i sačuvali da bih jednog dana ako se pojavi neka vikendica, mogli i njega tamo udomiti. Ima on još vremena da nas veseli sve skupa.
Ono što nije imao je radna površina, a to mi je nedostajalo. Svaki pokušaj kompromisa je bio „ne“. I s moje i s njegove strane. Ja sam htjela niži „šank“ koji će biti poluotok zapravo s radnom površinom, on je htio barski šank na koji će se moći nalaktiti.

I sad tu imamo prozor od bar šest mjeseci gdje smo se svađali čim smo spomenuli kuhinju jer niti jedno od nas nije odustajalo od svoje ideje savršene kuhinje. Pa smo onda na jedan dobar komad vremena jednostavno prestali pričati o kuhinji jer se zaista nismo htjeli svađati. I onda je došla ideja da napravimo kuhinju po mjeri uz pomoć Namještaja Mima.
Igrom slučaja, moja draga prijateljica je bila ta s kojom smo oko dizajna komunicirali. Kad smo krenuli s dogovorima, Riba je čak prorokovao da ćemo se nakon deset godina prijateljstva i posvađati jer je stvaranje nove kuhinje zaista izazovno, a nismo se mogli dogovoriti je li teže ili lakše zapravo što me osoba s kojom surađujemo – poznaje.
Krenuli smo crtkati tu novu kuhinju. U jedno smo bili oboje sigurni. Crne fronte i drvene radne ploče.
Sviđaju se meni i ove moderne svijetle kuhinje i one petrolej i sive, no u naš stan je pristajala jedino crna. I tu nije bilo kompromisa.
Što se rasporeda elemenata u kuhinji tiče, sve je ostalo gotovo isto iako su nam ovdje dali još dodatnog prostora pa imam osjećaj da u ove elemente zbog dobrog rasporeda stane još više stvari. A to je naš najveći problem – previše stvari.
Sve je bilo odlično, no opet, kamen spoticanja, šank i činjenica da nitko ne odustaje od svoje ideje su odužili ove radove jer smo oboje čekali da onaj drugi odustane.I tad sam došla na ideju da taj moj voljeni poluotok podijelimo na dva dijela, jedan niži za mene i jedan viši za onog koji se želi nalaktiti.
I zato, u konačnici, imamo šank u dva nivoa pa još jednom zahvaljujem divnim ljudima iz Mime što se nismo rastali zbog šanka.
Radili smo anketu među svim ljudima koji su prolazili kroz stan, a činjenica je da su žene većinom bile na mojoj strani dok su muškarci redovito, nalakćeni na šank zagovarali Ribin izbor. Činjenica je i da nitko od njih doma nema šank jer bolje polovice, kao što smo mogli primijetiti, nisu velike obožavateljice barskog šanka u kuhinji.
Nakon što smo se dogovorili oko tog malog detalja, sve je dalje išlo zapravo glatko. Crne mat fronte s kojima ću sigurno imati love and hate odnos su bile must have.
Crne kuhinje meni izgledaju divno i elegantno. Flekovi koji ostaju na svemu svugdje su tu da pokvare taj doživljaj, ali iskreno, ne bih pogledala ni jednu drugu boju. Ovo je bio svjesno riskantan odabir koji ne bih mijenjala ni za što. Ove fronte imaju taj anti finger print efekt. Ok, ako idete masnim rukama otvarati elemente (a ja to radim redovno), morat ćete brisati za sobom, ali ako ste uredni i obrišete ruke prije diranja elemenata, nećete imati velikih problema.
Iako je moja draga prijateljica predlagala da ne stavimo ručkice na sve elemente, ja sam na ručkicama inzistirala. Baš ih volim i baš su mi se svidjele ove crne minimalističke, a opet efektne cjevaste ručke pa je izbor odmah pao na njih.

Kuhinja je bila spremna nakon kratkih i slatkih dogovora s našom dizajnericom, mjere je monter uzeo, kuhinja je išla u proizvodnju i samo je trebalo čekati montažu.
Tih par dana oko montaže je bilo dosta intenzivno. Cijeli proces je trajao tjedan dana, a zapravo je montaža kuhinje bila najmanje mučan dio.
Dva dana prije smo iz kuhinje iznijeli sve stvari. Kao što sam već napomenula, mi imamo puno i previše stvari i premalo mjesta za odlaganje. Doslovce želim naći nekog u životu tko će doći i uzeti nam sav višak bez da mi išta slutimo jer ćemo uskoro imati sve sobe zatrpane stvarima. Sad su to samo dvije.
Dan prije smo razmontirali staru kuhinju uz pomoć dobrih ljudi koji su je udomili na drugom kraju Zagreba. To je trajalo cijeli dan i na kraju je ostalo samo čišćenje.
Nakon toga su došli monteri. E to je bilo dosta bezbolno po mene, ne znam koliko po njih jer sam svako malo dolazila i postavljala glupa pitanja. Zaista bi najjednostavnije bilo da sam otišla i vratila se deset sati kasnije jer sam ovako samo iskreno gnjavila ljude. No, control freak u meni si to nije mogao dozvoliti pa sam pratila budno kako sve napreduje pa sad imamo i ovaj kratki video radova koji ću zauvijek čuvati.

Naravno da sam dizajnom zakomplicirala život i monterima pa su tu bile peripetije sa zidnim oblogama koje moraju biti u milimetar, a mi imamo kojekakve čudne cijevi razvučene po kuhinji, no sve su prepreke itekako dobro savladali i mislim da se po mom osmijehu na slikama vidi koliko sam zapravo sretna.
Pošto je ovo prvi put zapravo da samostalno uređujemo kuhinju, smetnula sam s uma jedan dosta bitan dio. Trebamo majstore koji će mi spojiti sve uređaje, sudoper i led lampe. Pošto sam se to sjetila dan prije, potraga za majstorima koji će to napraviti u što kraćem roku se svela na tjedan bez sudopera, plinske ploče i pećnice.
Bilo je momenata kad sam iskreno plakala. U lijepoj crnoj kuhinji iz snova, ali svejedno sam plakala jer svatko tko u ovo doba traži ikakvog majstora u Zagrebu, svi znate koliko je to zapravo bolan i nemoguć proces.
Ipak, kroz par dana smo uz nešto borbi uspjeli spojiti sve uređaje i moj ljubljeni crni sudoper i konačno smo imali kuhinju! Dakle, nemojte biti ja pa mislite na majstore u isto vrijeme kad i na montažu kuhinje.

A znate li što je najbitnije? Riba je na kraju sretan s novom kuhinjom. Iako se lakše bilo dogovoriti s ljudima iz Namještaja Mima nego s njim, na kraju je sve ispalo i više nego savršeno, a ja ove godine samo jedva čekam da prođe ljeto i ljetovanja pa da se s guštom primim kuhanja u novoj kuhinji.

 

Foto: Zvonimir Ferina