Proveli smo tri dana u samom srcu Istre, pitoresknom Kaldiru, bili smo gosti kod obitelji Benvenuti i naučili delati njoke, kuhati maneštru, a bome i degustirati fenomenalna vina ove obiteljske vinarije.
Kako smo do Kaldira dolazili iz smjera Vodnjana, navigacija nas je povela preko uske ceste koja je nasreću danju savladiva pa smo uživali u pogledu, ali malim mjestima na koje smo naišli usput. U samom centru Kaldira, pored impozantne crkve, smjestili smo se u Villu Benvenuti.
Nismo ni ušli, a već smo ispustili uzdahe oduševljenja. Obnovljena tako da spaja tradiciju i moderne detalje, nama bitna stavka jest da je ova vila pet friendly! Savršeno za našeg mješanca koji je bio do tog trena striktno na šetnjama na povodcu pa je iskoristio svaku priliku da protrči dvorištem dok mu je najveće zabava bila bacanje loptice u bazen u stražnjem dvorištu. Iako je bilo prehladno za kupanje, već sanjamo neki ljetni izlet do Kaldira kad bismo i ovu opciju iskoristili. No, bez brige, i preko zime je tu dovoljno aktivnost, a ako vam se slučajno ne da šetati, tek par koraka ispod vile je kušaonica Vinarije Benvenuti. I da, imate vrata iz same vila koja spajaju kušaonicu i dvorište.
Za Kaldir koji spada pod općinu Motovun ste mogli čuti zbog vrhunskog maslinovog ulja, najkvalitetnijeg istarskog voća (60 % proizvodnje voća Istre!) ali definitivno i zbog njihovih vinarija. Uz manje Valentu i Bertošu, vinarija Benvenuti je perjanica ovog kraja sve do par kilometara udaljenog Motovuna gdje je konkurencija itekako opaka, ali mi smo se ovaj puta upravo ovdje odlučili zastati i opustiti se u ranom vikendu koji je počeo u ponedjeljak i druženju s obitelji Kaldiraca koji su svoju vinsku priču započeli 1946. godine.
Tih je godina prve vinograde na okolnim brdima zasadio njihov nono, čije fotografije danas krase malenu, ugodnu, drvima iz kamina grijanu kušaonicu iz koje se nismo lako dali istjerati, priču je nastavio prerano preminuli otac Livio, a danas treću generaciju predstavljaju braća Albert i Nikola Benvenuti koji uz svoje četiri ruke zapošljavaju još osam ljudi i pričaju sjajnu vinsko-turističku priču.
Došli smo prisustvovati cooking showu kojeg smo trebali „odraditi“ Ribafish, Hungry Mile Butorac, Sandra Rončević i ja, a koji se odvijao pod vodstvom neumorne i uvijek nasmijane mame Mirjane Benvenuti, a uvodnu riječ su ipak imali Albert i Nikola koji su nam prvu večer priredili pravi doživljaj Istre u njihovoj kušaoni.
Naime, uz vina, ispekli su svoje domaće kobasice na ognjištu u samom prostoru, iznijeli su pred nas salatu iz svog vrta, a mama Mirjana je ispekla i pole krumpira. Masni do lakta, opijeni i okusima i mirisima, uživali smo u večeri ne misleć na činjenicu da sutra kuhamo i opet degustiramo. Lijepo se tako opustiti i hvala domaćinima što su nam to omogućili. Na kraju večeri smo se i zasladili roladom s domaćim pekmezom, dok nas je u vili, u kojoj dominira ogromna odlično opremljena kuhinja, čekalo još domaćih proizvoda u hladnjaku – za “ne daj bože da netko ogladni”. Da, isprobali smo i sve kiseliše koje su nam ostavili unutra, a i nazdravili smo s još pokojom čašicom malvazije prije spavanja. U Kaldiru se ne broje ni čaše, a ni boce. Tako smo odlučili.
Već sljedeće jutro smo krenuli opako. Vođenu degustaciju u kušaoni smo započeli šetnjom po vinariji.
Obilazimo podrum, gledamo velike bačve od 2000 litara, sitnije barrique, inoxe, arhivu, prostor za sušenje bobica, stabla mandarine i banane ispred vinarije i lijenu mačku Rebeccu dok nas vrijedni zaposlenici i braća s puno strasti pričaju o svakom kutku prostora gdje je sve počelo. Ova vinarija ima sve. Dušu, bogatu prošlost i sve to daje posebnu čar svakoj čaši vina.
Na kraju smo se vratili na mjesto zločina gdje nas je već čekala, kunem se, daska od metra sa svim mogućim domaćim suhomesnatim delicijama, sirom iz okolice, ali su tu i bile i prazne čaše koje je trebalo napuniti. Kad smo dovršili tu daskicu i isprobali sva vina, već je bilo vrijeme za pripremanje ručka.
Odličan dio ovog iskustva mi je vrt koji se nalazi ispod vinarije i vile u koji su gosti dobrodošli da uberu sve što im je potrebno i što se onog trena u vrtu nalazi. Mi smo za ručak spremali maneštru sa suhim mesom i ječmom, ali se za večeru spremala i krem juha od brokule pa je gospođa Mirjana donijela odmah sve povrće. Nismo propustili priliku svi se poslikati s ogromnom brokulom jer takvih, nažalost, doma nema.
Ručak je prošao veseo, svi su radili sve i divili se tradicionalnoj istarskoj, siromaškoj kuhinji, lokalnim istarskim namirnicama i upijali znanja naših domaćina. Iako nisam veliki obožavatelj ječma, ova mi je maneštra izliječila dušu i dala nam svima snage za jednu šetnju vinogradima. Najsretniji je bio pas, a najmanje sretni moji bubrezi dok smo se Benvenutijevim terencem uspinjali na nemoguće položaje. No, vrijedilo je pogleda.
Ispričali su nam više o povijest Caldiera, lokaliteta koje je ime vjerojatno dobilo po talijanskoj riječi caldo, toplo, jer je ovdje po zimi često i 7-8 stupnjeva toplije nego u obližnjoj Karojbi ili čak i desetak od doline rijeke Mirne na koju puca pogled, dok tijekom ljeta uvijek cirkulira zrak na njihovih najviših 400 metara nadmorske visine (San Salvatore), pa je loza jednostavno – sretna. Ako loza može biti sretna zbog savršenih uvjeta.
Užitak je slušati naše domaćine koji s toliko ljubavi pričaju o zemlji, teroiru, lozi, grožđu i svom trudu koji je potreban da se stvori tako dobro vino. Ukupno 22 njihova hektara, 120.000 boca godišnje i svi rade sve, a na svom najvrjednijem položaju uskoro otvaraju novi podrum. Ali o tome više uskoro.
Taj dan nismo odmarali već smo odmah krenuli pripremati i večeru. E tu smo se raspištoljili! Vatrica u kaminu je gorjela, a mi smo se bacili na pripremu jednostavne juhe od brokule koja je pričala sto jezika – dobroj namirnici ne treba puno osim ljubavi prema hrani. A u ovoj kući toga nije nedostajalo. Velika kuhinja je bila dovoljna za sve koji su htjeli pomoći, pogledati što se kuha, probati raditi njoke na ribež (moram priznati da sam tu ispala totalni amater, ali obećala sam vježbati doma.)
Gospođa Mirjana je već unaprijed pripremila šug od srnetine koji smo pomljackali s njokima, a čak smo i za desert radili slatke njoke s domaćim pekmezom završene s prezlama. Savršeno. No, sve su to popratile boce najboljih Benvenutijevih vina.
Baš kao što je arhitekt vile, putnik namjernik i veliki prijatelj obitelji Damir Berton primijetio – vina su im uvijek izvrsna, ali su najbolja kad se piju upravo na izvoru gdje su nastala. Doduše, Damir je ciljao na kušaonicu, ali ni kat iznad se nismo bunili, dapače, vina su jednostavno senzacionalna.
Braća Benvenuti ne rade pjenušce, grožđe iz njihovih vinograda (koji su na maksimalno sedam kilometara od vinarije) je jednostavno prevrijedno za to i koncentrirani su na mirna vina. Baza je na svježoj malvaziji (65% prodaje), a Anno Domini 2020 malvazija je nakon 15 dana maceracije i godine dana na kvascima u drvenoj hrastovoj bačvi jedno moćno, slasno i užitno piće koje vam ne dozvoljava da ispustite čašu iz ruke. Rose i Corona Grande su planuli preko ljeta pa ih nema u kušaonici, ali zato je tu teran, autohtona istarska sorta kao i malvazija, po riječima braće – njihova najveća ljubav.
Ovi diplomirani ekonomisti koji su umjesto ureda odabrali vinograde i podrum, teran nude u čistom izdanju s više položaja (klasični je sa Santa Elisabette), kao i u kupaži Caldierosso (uz teran, još i merlot, nebbiolo i tempranillo), i za to im stvarno treba skinuti kapu. Kupaža je nježna, savršeno izbalansirana, bogatog tijela, a zove na još.
Teran Santa Elisabetta je pak jedna od perjanica vinarije karakteristična po grožđu sa samo jednog položaja. Jedini je problem što je rasprodana – više sreće sa sljedećom berbom! No, uvijek u kušaonici možete nabaviti desertni Benvenuti muškat (osvajač Decanterove platine s berbama iz 2015. i 2017.) čudesnog okusa jasmina i cvijeća, kao i Benvenuti slatku malvaziju koja je totalni desert u čaši. Bombončić za kraj kušanja.
Pozdravljamo se i obećavamo povratak, nekako nam je svima, pa i našem mješancu Dživi, teško napustiti ovo divno mjesto i okolicu. Nosimo doma zalihe Caldierossa jer kako im je krenulo s izvozom (30%, Švicarska, Velika Britanija, Austrija, Italija, Njemačka pa i SAD), možda i to ubrzo rasprodaju.
Pojeli smo, popili i nauživali se dovoljno da napunimo baterije za povratak u Zagreb, a najbitnije od svega, upoznali smo divne ljude koji žive vino, hranu i Istru.
Ako mislite da je vrijeme je da se počastite jako dobrim odmorom, Villa i vinarija Benvenuti vas čekaju.
@vilicomkrozhrvatsku Proveli smo nekoliko dana u Villi Benvenuti, kušali vina u njihovoj vinariji, kuhali istarske delicije i jedva čekamo vratiti se! #vilicomkrozhrvatsku #travel #croatia #istria #istra #benvenuti ♬ Happy, summer, ukulele(852618) – Eternal Waves
