Garešnica je na nešto malo više od sat vremena od glavnog grada, a kad poželite bijeg od užurbanog tempa koji je u Zagrebu neminovan, ova je destinacija savršen odabir. Slobodno ćemo reći da se radi o neotkrivenom biserčiću kontinentalne Hrvatske koji tek počinje rasti u svojoj turističkoj ponudi.
O Garešnici smo prije poziva Turističke Zajednice znali zapravo jako malo, Ivo Robić, Ilova, Podgarić, šume i ribnjaci, pa je ispalo izvrsno što smo puna tri dana u društvu sjajnih domaćina iskoristili za skupljanje znanja o jednom malenom biseru koji može ponuditi stvarno puno. Kao prvo, postoji od 13. stoljeća, a ime je vjerojatno dobila po garežu od dima kad se paljevinama obavještavalo narod o dolasku Tatara i Mongola, a do Garešnice se iz metropole stiže autoputom preko Kutine na putu do Daruvara, sve skupa nešto oko sat i petnaest ugodne vožnje.
Kad dođete do centra grada oduševit će vas divno uređene okućnice, uredan okoliš, parkovi, ali i relativno velik hotel za mjesto od gotovo 3.500 duša koje rade uglavnom u uslužnim djelatnostima, nešto malo industrije (bakrotisak, tekstil), dok ih najviše ima voćnjak i povrtnjak i uživa u plodovima svoga rada. Najvažnije su manifestacije GastroFlora, Gariglazbijada, Advent, Garešnički fašnik, a bome i Fišijada koju smo imali sreću i mi posjetiti!
Sve je počelo smještajem u Studio Apartmanima Vitana, gdje se na samom ulasku u grad na desnoj strani u cvijeću i ukrasnim bundevama nalazi uredno i lijepo konačište za putnike namjernike. Iako su se vrlo nedavno upustili u avanturu iznajmljivanja apartmana, sve je funkcioniralo baš kako treba. Pazi se ovdje na detalje i unutar i izvan apartmana, sve je čisto i blistavo, a okoliš je fino uređen kao i kod većine drugih kuća u čija smo dvorišta u Garešnici zavirili. Divni su nas domaćini nahranili svojim bučnicama i štrudlom od jabuke, a vješto smo nakon par likera pobjegli od treće viljamovke jer smo morali na prvo zvanično odredište.
Vinarija Gašparec nalazi se u mjestu Dišnik ponad Garešnice, koje je nekad povijesno bilo i važnije, ali danas služi uglavnom za provođenje vikenda i drugih slobodnih dana ljudi iz okolice. Prekrasna priroda, šume i polja, a usred svega toga – kućica kao iz bajke o Ivici i Marici. Srećom, umjesto zle bake, dočekao nas je divan stariji bračni par koji se u mirovini 2012. godine povukao na brijeg i počeo ozbiljno baviti vinogradarstvom i vinarstvom, a na svakom ćete koraku pored urednih čokota susresti i neku voćku pa čak i paprike i patlidžane.
Sklad prirode i vrijednih ljudi probali smo u vidu par sorti koje ovdje uzgajaju i rade ne prevelikih, ali za njih dovoljnih 6.000 litara godišnje, kako u bocama, tako i u rinfuzi. Chardonnay, graševina, frankovka i pogotovo škrlet sa svojim svježim mirisom po kruškama, uvjerili su nas kako se vrijedna obitelj stvarno razumije u svoj posao, o čemu svjedoče i osvojene medalje na raznim sajmovima u Daruvaru i Zelini.
Meka, nježna, pitka i ne pretjerano jaka vina s ilovače idealna su za polako uživanje u ljetnim, ali i svim drugim danima i tipičan su primjer ovog kraja, koji često poseže i za škrletima iz Popovače i Kutine (Kosovac, Miklaužić) te daruvarskim graševinama. Jako ugodno druženje i jako fin domaći burek i špek, pa se obavezno najavite i dođite probati vino iz jedne od samo dvije vinarije u gradu, pogotovo totalno nježan rose od frankovke! Možda vas dočeka i lizalica za odrasle – točni šiš ćevap u obliku te lizalice koji gazdarica radi za svoje goste. Mi smo isprobali sve, od vina do sitnih zalogaja pa je brzo trebalo te kalorije i potrošiti.
Popeli smo se koji metar poviše i uživali u pogledu s vidikovca Čardak Graničara. Vidjeli smo sve osim najavljenih ribnjaka, i vinograde i kukuruz i šaš i polja, ali i prekrasnu vikendicu iz koje su nas pozvali na viljamovku, a onda i na još jednu u susjedovu kuću – ovdje je domaćin i pakira i prodaje. Najtoplija preporuka za viljamovku Suzu gospodina Sužnjevića, stvarno je krenula na oko…
Iako je našu neumornu domaćicu Danielu bilo strah da nećemo imati što za vidjeti pošto nismo uspjeli doći na OPG Poljak, sve je dalje teklo savršeno i uskoro planiramo i Garešnicu 2 – povratak Tri Praščića, jer smo nas dvoje i pas Dživo opet savršeno dočekani i u Old Timer Klubu Kurbla u Kurblinoj Kući.
Jedini OTK u Hrvatskoj koji je kupio i sredio svoju kuću s okućnicom u selu Kajgana (nitko ne zna otkud porijeklo imena, k vragu…), popili smo logično vilju, i upoznali brdo vlasnika starih dobro očuvanih automobila, motora i džipova. Nisu nam dali pristupnicu za Clija, treba proći još tri godine, šmrc… Nisu nam dali ni da ne jedemo, pa smo nakon roštilja i brutalnih domaćih paprika i šampinjona nekako došli i do zadnje stanice dana.
Pizzerija Palermo nalazi se malo izvan samog centra grada, ali je sama po sebi centar svijeta. Zauzela je cijeli tržišni prostor (plac ovdje radi samo utorkom), tu su napuhanci i malo igralište za klince, deset stolova, tamburaši, ekipa, i ono najbitnije – najbolji fast food u gradu.
Garešnica još nema svoju pivovaru pa je na meniju sve drugo, a i ovdje su na prvome mjestu gemišti i škrleti kad su u pitanju butelje. Simpatična nam je konobarica sve lijepo objasnila, a onda smo shvatili da su nas previše najeli do sada i da možemo pojesti samo po jednu pizzu, iako ovdje imaju stvarno svega, od ražnjića do ćevapa i cateringa svake vrste.
Pizze su ukusne, nikako pretenciozne, s kvalitetnim sastojcima, a lokalni je hit gyros pizza dok se drugi dio ekipe ipak odlučio na klasičnije okuse pa smo kušali i miješanu pizzu pa i onu slavonsku. Apsolutni value for money, velika pizza je ovdje svega 38 kuna, a gladni ostati – nećete. Dapače!
Rano ustajanje je uvijek dobra odluka kad smo na putu pa jutarnje sate volimo provoditi u šetnjama. Tako nas je Dživo odveo do centra na kavicu i razgovora s lokalcima koji svi do jednog prate 321 kuhaj i jako su znatiželjni kad se emitira dalje. Da se ne bismo previše opustili, Daniela nas je odvela na mjesto dobričina u Kurbli da i po danjem svjetlu vidimo što su i koliko za svoj klub napravili.
Od ruševne kuće, ova je vrijedna ekipa napravila čudo i to sve svojim rukama. Iskoristili su sve što su u kući pronašli pa se tako i u toaletu umjesto nekog keramičkog umivaonika nalazi staro drveno korito. Svaki detalj je na mjestu, a sljedeći put kad dođemo, sigurni smo da će biti i vanjski dio savršeno uređen.
Popratili smo i izložbu i rally oldtimera, a najviše se divili predanosti ljudi koji svaki slobodan trenutak provode pazeći i mazeći te prekrasne uščuvane primjerke.
Šetali smo dalje do Apollo parka, a tamo smo se upoznali i s radom i djelom vjerojatno najznačajnijeg Garešničana, uz već spomenutog Ivu Robića i glumca Zvonimira Ferenčića – Mikea Vucelića.
Ako se sjećate one slavne rečenice „Houston, imamo problem!“, e pa upravo je inženjer Vucelić bio taj koji je problem riješio! Velikom svemirskom tehničaru i čovjeku koji je radni vijek proveo u NASI, danas je u rodnome gradu posvećen spomenuti Apollo park pored modernog vrtića.
Garešnica mudro siše novac od EU, pa je tako usred grada niknula i prekrasna muzej – zgrada, Centar za posjetitelje – Natura 2000 u kojoj se govori o ljepotama i važnosti ovog kraja, a ponajviše prirodi i zaštićenim biljkama i životinjama. Ovaj će Centar uskoro biti otvoren za javnost pa se veselimo sljedeći put ga posjetiti i vidjeti u ponom sjaju s, vjerujemo, puno znatiželjnih lica koja su došla naučiti nešto više o ovom kraju.
Konji baš i nisu među njima, ali kako KK Garić ima jednu od najboljih i najkvalitetnijih ergela u Hrvatskoj, kao i mnoštvo nagrada u vrlo malo postojanja, morali smo malo i jahati. Riba jahati ne može pa sam taj zadatak na svoja leđa preuzela je i uživala u svakom trenutku!
Prekrasna kobila Hanan me u nekoliko navrata podsjetila na našeg najdražeg mješanca Dživu kad je samo stala i odlučila da se njoj baš sad ne da. Nasmijali smo se, a predsjednica kluba gospođa Paola pričala je o svim medaljama i prvenstvima koja su do sada osvajali, o tome koliko su konjički sportovi zapravo opasni, a i koliko se teško ovakav posao zapravo financira. Ne zaboravimo ni moment da iza svakog konjičkog kluba stoji beskompromisna ljubav i predanost jer život s konjima ne poznaje ni praznike, ni godišnje odmore. Predivna su to, mila i smirena bića, a mi smo pošli dalje s puno fotki i još malo više poštovanja i prema tim plemenitim životinjama, ali i ljudima koji se njima bave. Ako volite jahanje, obavezno se uključite u rad KK Garić, atmosfera je stvarno prekrasna, a staza za jahanje – kao u bajci.
Kad smo već kod Garića, i ručak je bio u njemu, ali ovoga puta – Hotelu Garić. Ovaj objekt smješten u strogom centru nedavno je promijenio vlasnike, ali i dalje je često pun turista koji ovdje dolaze u tranzitu, zbog lova, ribolova ili su jednostavno zaljubljeni u ribnjake i čistu prirodu – ovdje toga ima u izobilju.
Stara škola, vrijeme kao da je stalo osamdesetih, a bogami i okusi, pa smo kušali jako finu moslavačku juhu s gljivama i špekom (ne pregustu, nego taman), zatim i moslavačkog šarana koji je na stol došao s izvrsnom grah salatom te specijalitet – smuđa u graševini.
Sjajne pristupačne cijene, obilne porcije i naglasak na lokalnom i tradicionalnom. Jako ugodno i ukusno s iznenađenjem dana – palačinkama u umaku od naranči. Ni t od tradicionalnosti, ali zgodno i osvježavajuće.
Daniela je znala da smo joj rekli da trebamo malo i topiti kalorije, pa je nakon klope uslijedila i šetnja Poučnom stazom Poilovlje sve do edukativnog punkta Kaniška Iva.
Malo više od pet kilometara kroz jedva taknutu prirodu i sad se konačno ukazalo to najavljeno bogatstvo ribnjaka, fakat ih ima! Labudi, čaplje, rode, žabe, trska, voda, sretno pseto, mir, tišina i pokoji ribič. Idealno subotnje popodne i na kraju prvog dijela staze ribička kuća i dječje igralište. Još ima 7 kilometara staze, ali bili smo zreli za narednu destinaciju, drugu i posljednju vinariju Garešnice.
Vinarija Žabić je obiteljska priča u Kapelici pored Garešnice u kojoj sin Matija agronom, radi u Zagrebu, ali stiže doći kući i pomoći oko vinograda i grožđa.
Prekrasni, bogati grozdovi stolnog grožđa, kao i škrleta, chardonnaya, graševine i frankovke ovdje su, za razliku od Gašpareca, obogaćeni za još jednu sitnicu, koja definitivno nije svakidašnja. Naime, Garešnica ima dvije svjetske premijere, a jedna od njih je prvo vino od haskapa, odnosno sibirske borovnice!
Priča je jednostavna, susjed uzgaja borovnice pa im je dao par kila da se poigraju, i tako danas imamo tek par bočica čudesnog eliksira! Dakle, gusta masna divna tekućina, više sirup nego vino, ovo diže iz mrtvih! Žabići također rade nešto oko 6-7.000 litara godišnje, pretežno rinfuzno za okolicu, ali niti se prave da rade nešto drugo, niti nabijaju visoku cijenu, pa uvijek do kraja sezone prodaju sve što imaju. Jako fino, pitko i nježno vino, s naglaskom na sladak, jako sladak chardonnay! Možda se Matiju uskoro nagovori da zagrebačku adresu za stalno prebaci na onu garešničku i u ovoj se vinariji krenu raditi neke velike priče jer Matija i njegova obitelj za to sigurno imaju potencijala.
A onda je uslijedio vrhunac Garešnice za sad, a to je restoran Kod Bake, u Kapelici, malo niže od Žabića. Stoji tu kuća s okućnicom, igralištem za djecu, ograđenim dijelom za životinje, starim televizorom kao ukrasom ispred nadstrešnice i mirisima koji su najavljivali urnebes.
Vlasnik nas je dočekao s riječima, pa gdje ste do sada, neki dan nam je bio Zec i sve pojeo! A kad Gordan Zečić Zec, urednik u Dobroj Hrani pa odmah znate gdje ste jer kad on negdje dođe, onda se tu stvarno dobro jede.
Tako su i krenule bakanalije, uglavnom, nitko od Bake nije otišao gladan, a nakon uvodne hladetine, padaju prve desetke za gustu juhu od poriluka s masnim crtama bučinog ulja, poput mramornog kolača! Bila je tu i juha od više vrsta gljiva, ali koliko god bila izvrsna, jer zaista jest, ona od poriluka je definitivno odnijela pobjedu.
Orzoto s filekima je ipak stvar za rijetke sladokusce, pa je Riba, kao nadaleko i naširoko poznati ljubitelj fileka, uništio rajnglu sve s ručicama i podloškom. Nije se baš čuvao pa kad je došlo glavno jelo – meso na sabljama s fenomenalnim pireom s bučinim uljem i košticama, buncek, zelje i domaći njoki, meso iz masti, ma ne da se to sva ni nabrojati, ostao je poprilično iznenađen.
Trebalo je stisnuti bome i isprobati sve! Rijeke škrleta, desert s arancinima i filekima kao nešto novo i kreativno pa šnenokle da bi se vratili tradicionalnim okusima. Sve smo završili s fantastičnim salenjacima koje je Riba poskrivce skupljao u maramicu da se oslasti ujutro.
Svaka čast Danijeli koja rastura u kuhinji, nikad ne miruje i uvijek traži novi način da obožavatelje svoje kuhinje (a taj popis je sve veći i veći) iznenadi novim okusima zbog kojih će se vraćati. Apsolutna preporuka da odmah nakon posla u petak krenete Kod Bake. Ovo je nova Mala Hiža, amen.
Kada smo mislili da smo sa sibirskim borovnicama dotakli plafon s iznenađenjima u Garešnici i okolici, jutro nakon BakaNalija uslijedio je medni doručak u Prvom hotelu za pčele OPG Balja.
Dakle, ideja je genijalna, nemate gdje držati košnicu ni pčele, a želite proizvesti baš svoj med – javite se obitelji Balja u Garešnicu i stvar je riješena! Na prekrasnom malenom imanju s hemocima, ležaljkama, igralištem i puno šume uredno stoji stotinjak košnica u punom pogonu, kao i one koje tek očekuju „udomljavanje“.
Osvojila nas je i apikomora u kojoj smo snifali zrak iz košnice i legli na krevet iznad košnice s divnim uspavljujućim zujanjem. Konzumenti se kunu u blagodati udisanja zraka iz košnice, a naša nam je Daniela posvjedočila da i po tjedan dana ne treba uzimati svoju terapiju baš zbog posjeta ovom OPG – u.
OPG Balja nudi pet vrsta meda, od specijala izdvajaju onaj s aronijom i pogotovo sa sikavicom, nevjerojatno zdravom za jetru (pogađate…), zrncima propolisa, medenjacima… Uglavnom sve što proizvedu ova vrijedna mala bića u suradnji s prirodom možete naći na samoj farmi/hotelu, kao i u njihovom butiku u centru Garešnice. Prekrasni vrijedni ljudi i još ljepša priča – ne propustite posjetiti nešto što je stvarno kod nas nastalo prvo na svijetu, a simpatični domaćini će vam ispričati gomilu priča o ovom vrijednim životinjama.
Umjesto nježnog i odmjerenog pozdrava na kraju, prvo su nas opremili ovog vikenda više puta opjevanim bučinim uljem OPG Cupek i namazom od bučinih koštica, a onda je još Riba bio u žiriju za izbor najboljeg fiša na Fišijadi na jezeru Skresovi.
ŠRD Ilova bilo je sjajan domaćin za 20 ekipa koje su se pažljivo pripremale za prestižno natjecanje. Bilo je potrebno dosta luka, savršena potkova od šarana i puno, uglavnom baranjske, crvene paprike da bi se našlo u konkurenciji za baš najbolji fiš.
Naravno, kako to i dolikuje, gemišti, šljiva i vilja su bili najjači dopinzi tijekom kuhanja, a zabava samo takva! Na kraju, nakon stvarno nepristranog kušanja izvrsnih fiševa, dobili smo i pobjednika za ovu godinu. Uslijedila je i prva utrka kajacima na ovom ribnjaku popraćena glasnim navijanjem mnoštva koje se okupilo da bi podržalo svoje favorite! Nakon fiša i ove nesvakidašnje utrke na ribnjaku smo se dvije kile teži, ali sretni i berićetni vratili u Zagreb.
Hrvatska Turistička Zajednica ponosna je na okuse hrvatske tradicije bjelovarsko-bilogorskog kraja, odnosno Sjeverne Moslavine čiji smo bili gosti. Veliko hvala i dogradonačelniku Goranu Cupeku koji volontira na svom položaju i stvarno diše za svoj grad, upravo kao i Daniela Belak direktorica TZ Sjeverna Moslavina, koja nam je bila pratnja u svakom trenutku i savršen vodič kroz ovaj kraj s puno potencijala. Ima se tu još štošta za napraviti, poboljšati, popraviti, ali volja je tu, čisto je i uredno, vidi se trud i želja za jačanjem turističke ponude, a i stanovništvo grize kako bi svima bilo još bolje.
Na samom kraju Moslavine i početku Slavonije, Garešnica se budi, trudi i nudi sjajne stvari, od malih zalogaja, tradicionalnih specijaliteta do vrhunskih bučinih ulja i meda, a to je tek početak, prema tome, posjetite ovaj kraj i uživajte punim plućima. Mi se svakako vraćamo prvom prilikom!
