Sudeći po vašim reakcijama, sigurno ste zamijetili naše putovanje kroz Gorski kotar koje je bilo ispunjeno redom predivnog krajolika, pa redom odlične hrane, a šlag na torti su bili svi divni ljudi koje smo na tom putu upoznali.

Kad smo kretali na put, nismo znali niti gdje idemo niti tko će nas tamo dočekati pa smo samo mantrali “samo da budu dobri ljudi, samo da budu dobri ljudi”, a kad tamo izvrsni ljudi. Svi puni života, želje za napretkom, otvoreni za svaki razgovor te svatko sa svojom jedinstvenom pričom. Nije se sva ta ljepota dala ispričati u jednom tekstu pa će biti dva, a krećemo s prve četiri destinacije koje smo posjetili.

U zapadnom dijelu Hrvatske, između Like i Slovenije na nadmorskoj visini od oko 700 metara, još od sredine IV. stoljeća postojao je rimski obrambeni zid (limes) koji su Rimljani izgradili od Rijeke do Prezida kako bi se zaštitili od provale ilirskog plemena Japoda. U ono vrijeme prije autoceste, put do mora bi trajao satima, a obavezno se stajalo usput baš u ovom kraju, ako ne na gulaše, onda na njihove slavne štrudle.
U jednom je trenutku napravljena autocesta, dio istočno od nje još kako tako i opstao, ali se onaj prema Sloveniji nekako povukao u sebe, kao da je potpuno nepravedno odsječen. Riba je Čabar posjetio jednom, a ja sam bila u potpunosti nesvjesna ljepota koje ovaj kraj skriva.

Ne mogu riječima opisati koliko želim da svatko već ovih dana razmisli o putovanju u Gorski kotar. Od Delnica, Fužina i Lokvi, do onih malo skrivenijih dijelova poput Čabra i Tršća koji će vas raspametiti. Čak i kad se nad ovaj kraj navuku oblaci, ima svoje čari, a ako uhvatite sunčane dane, vjerujte – taj ćete izlet pamtiti zauvijek. I vraćat ćete se isto kao što mi već planiramo naš povratak.


Krenimo na put!

 

Planinarski dom Zeleni Vir, Skrad

Kako svi zajedno imamo najmanje desetak kila viška (skupa sa psom), odlučili smo preskočiti doručak jer smo pretpostavili da će nas dočekati bogata degustacija delicija ovog najhladnijeg nastanjenog područja Hrvatske.

Od centra Skrada do naše prve destinacije se nekih desetak minuta spuštate vrlo uskom i naizgled dosta opasnom cesticom kroz gustu šumu, što su neki dobro podnijeli (Dživo, Riba i naš autić), dok su neki na jedno oko žmirili (Kasandra). No, kad jednom dođete do kraja, zaboravit ćete svaki zavoj. Suncem okupani slapići, potok Curak koji se pretvara u rijeku Iševnicu, beskrajno zelenilo i hrpe planinarskih staza, a usred svega, planinarski dom koji izgleda poput neke kuće iz bajke koja je nekako čarobno smještena u ovu divlju prirodu.


Suvlasnik Branimir Arbanas, inače također profesor Geografije kao i Ribafish, vodi nas na slikanje do najvećeg slapa u okolici – Zelenog vira. Sa 70 metara visoke stijene urušava se potočić u oblik slapa. Iskoristili smo ga besramno za slikanje, ali drugu priliku za isto ovaj put nismo iskoristili.

Do samog kanjona kojeg svi znaju pod imenom Vražji prolaz ćemo prošetati ipak sljedećom prilikom, ovaj put su nam prejako zamirisali goranski specijaliteti pa smo brže bolje sjeli za stol. Kao i u svakom planinarskom domu, porcije su i ovdje obilate, pa se bacamo na grah sa špekom, kobasicom i repom.

Oduševio nas je izbor hrane koju su za nas pripremili! Kisele repe smo se baš zaželjeli i iako je vrijeme za malo lakše proljetne menije, uz ovaj pogled i atmosferu, zdjela graha s repom je baš prijala. Nismo rekli ne ni lovačkom gulašu s domaćim njokima iako smo već bili siti prvog jela, a mjesta smo morali sačuvati i za prvu od svih štrudli kojima vas ovdje dočekuju kao s maslinovim uljem u Dalmaciji. Bogato, slatko, voćno, sjajno. Pije se rakijica i pivica, a za doma obavezno kupite matični sok od aronije.


No, ono po čemu ćemo ipak najviše pamtiti Zeleni Vir je Ribafishev prvi susret s goranskim nadjevom, tradicionalnim uskršnjim jelom koje se ovdje radi u svako doba godine kad ima zainteresiranih.
Mi smo svoju inačicu već napravili, ali nemojte propustiti priliku probati ovaj specijalitet u goranskom kraju – čarobnije je.

 

Pripremili smo dva tradicionalna recepta u kojima možete iskoristiti uskrsnu šunku

Prekrasna priroda, zelenilo, voda, mir i tišina, radno vrijeme doma od 10-18 (sunce rano zađe pa se toplo i obucite), vikendima rade i dulje, a tamo, naravno, možete i prespavati. Sve to na sat i pol od Zagreba. Pet friendly, Dživo je prošao bez krpelja, a nama je ovo bio divan bijeg u slobodu.

Planinarski dom Zeleni Vir, Skrad

Kontakt: Branimir Arbanas, 098/991-7149

 

Planinarski centar Petehovac – Delnice

Cesta je odmah bila lakše prohodna i manje zavojita kad smo se najeli i nagledali zelenila, pa umjesto da planirano hodamo i trošimo kalorije, mi ipak pijuckamo kavu u Delnicama i dogovaramo razgled sljedeće postaje na putu, dobrog starog Petehovca. Konačno smo se dokopali i ovog naširoko poznatog izletišta s nevjerojatnim pogledom na Delnice i jelima od divljači.


Dočekao nas je Bruno Orešković, sin vlasnika samog objekta koji nas je oboje oduševio. Ribafisha jer je zaista lijep čovjek, a mene jer na ovaj kraj gleda srcem, ali i napredno promišlja turističke potencijale te vjeruje u ono što bi nam svima trebao biti cilj – da zajedničkim radom, trudom i ponudom, cijeli kraj može profitirati i postati bitno turističko središte. Držimo fige da sve svoje planove i ostvari!

Uglavnom, napričali smo se stvarno puno, razgledali čitav kompleks skijališta, jacuzzija s pogledom na grad u daljini, prošetali do Jagodine stijene i divili se bogatstvu šume. Ipak, Petehovac je i dalje najpoznatiji po svojim obilatim porcijama jela od divljači i šumskih plodova, pa je trebalo i zasjesti.

Dakle, istina je. Fakat je sve veliko, gledali smo za stol do nas, i njima je tako dolazilo. No, dok većina baš na taj način razvikanih restorana osim kvantitete teže isporučuje kvalitetu, ovdje je sve bilo zaista sjajno. Juha od gljiva gusta, moćna, svjetlosnu godinu daleko od onih užasa iz vrećica s malo vrhnja kojima nas godinama lažu, a ako ste ljubitelj gljiva poput nas, sjetit ćete se je često i neće vam biti problem skrenuti s puta bar na tanjur tog bogatstva.

Da smo samo to probali, bilo bi dovoljno, ali onda smo probali i srneći file u umaku od gljiva koji je bio sličan juhi (što je bio veliki plus), gulaš od medvjeda i Ribafishev osobni favorit – pljeskavicu od jelena.

Sočna, meka, ne premasna niti presitno mljevena, a ono što diže ljestvicu je luk koji se osjeti kako lagano hrska u svakom zalogaju. Obožavanje, uz bok onoj janjećoj u Baltazaru!

Vlasnici su dom uzeli u najam pred 13 godina i došli živjeti ovdje iz Zagreba te daju svaki atom sebe kako bi gosti bili zadovoljni. Tata Srećko je u kuhinji, sin je zadužen za PR i financije, mjesto je starinsko, s tepisima, lovačkim trofejima i zelenim otocima među stolovima. Terasa je dobra dok ne zapuše, a dojam je kompletirala gigantska štrudla sa šumskim plodovima, toliko velika da smo je jeli sve dane i još imali za doručak nakon puta i bili zahvalni što nismo propustili ponijeti je sa sobom.

Od pića preporučujemo likere i rakije Arbanas, goranski pelin, smještaj u jedan od 72 kreveta i držimo ljudima fige da osposobe nekoć najveće skijalište u Hrvatskoj. Trebali smo hodati do Delnica i nazad kako bismo otopili desetinu svega što smo pojeli, ali nova destinacija je već čekala…

Planinarski centar Petehovac – Delnice

Polane 1a,

Kontakt: Srećko Orešković 091/1800-020

 

 

OPG Pintar Čabar

Od centralnog naselja Gorskog kotara do Čabra imate dvije ceste, jednu s jako puno zavoja i jednu zavojitu. S prosječnim automobilom, udaljenost je oko sat vremena po Google Mapsima. Odabrali smo manje zavojitu jer je Dživo bio umoran od jurnjave po šumama, i otkrili Kupsku Magistralu, cestu od Broda na Kupi do Čabra, uređenu, kvalitetnu i s divnim pogledom na ovu prekrasnu rijeku.

Dobro, osim bodljikave žice sa slovenske strane i ponekog sužavanja u pitoresknim mjestašcima, a prije Plešca ćete čak imati i aveniju fenjera! I nakon povratka s puta, s već drugim putovanjima u nogama, još uvijek rado pričam baš o ovoj cesti jer mi je otkriće. Kakva priroda – divlje, a ipak pitomo, s nepreglednim livadama i gromadama stijena s druge strane. Cesta cijelim putem prati rijeku, a osim divljih ima i uređenih kupališta, kućica uz samu vodu u kojima se točno vidimo kako na sunčano jutro ispijamo kavu i režemo neku domaću kobasicu od divljači.
I tako uz “gle ovo!” uzvike dolazimo do Čabra.

Pronalazimo čabransku cestu sira, doduše, samo s jednom siranom, a tamo na vratima – najljepši prizor dana! Domaćica i vlasnica OPG-a Anita Pintar u starinskoj narodnoj nošnji! Pa je došla kćerka, pa preslatki unučići, pa je Dživo pobjegao skoro u Sloveniju, pa je pojeo loptu, pa smo konačno i mi kušali sir kojim se, s razlogom, ponose…

Sestra od vlasnice ima desetak krava simentalki u mjestu Tršće, kod Parga samo skrenete lijevo, pa prođete prelijep Makov Hrib, i od tamo stiže najsvježije mlijeko. Krava je sve manje u ovom kraju jer je prehladno za uzgoj dovoljno stočne hrane, pa su ovakvi OPG-ovi prava rijetkost i bogatstvo koje treba itekako podržavati.

Kušamo domaću viljamovku (na žalost, nije na prodaju), sirupe koji jesu na prodaju, prvi put pijem stolisnik, a ima i bazge, mente, matičnjaka i koprive, kao i sušenih krušaka starih sorti.

No, vratimo se siru. Najzanimljiviji je onaj s medvjeđim lukom koji je puno mirisnija varijanta naših sireva s vlascem koje srećemo često kod naših kontinentalnih OPG-ova, tu je i klasičan polutvrdi (Činkel, po obiteljskom nadimku), a ljubav se rodila kad smo par dana nakon povratka ispohali škripavac OPG-a Pintar.

Škripavac Ribafishevog života je dobio novi oblik – stvarno nešto perfektno. Uvijek se za pohanje sira uzme nešto ofrlje, bofl, a ovo je toliko divno, topivo, da je jako brzo nestao s tanjura.

Zalogaj o kojem ćete sanjati: Sir škripavac u panko mrvicama

Iako se proizvodima od mlijeka bave gotovo cijeli život, Pintari u svojoj drvenoj kućici ispred obiteljske kuće (sirana je u podrumu) prodaju sireve, jogurte i ostale proizvode od 2006. godine, a trenutno čekaju relaksiranje ovih protupandemijskih mjera kako bi opet mogli prodavati po sajmovima, a ne samo od vrata do vrata. Svakako treba spomenuti brojna priznanja i nagrade na festivalima kao što su Dobrote slovenskih kmetij u Ptuju.

Čabar se sveo na svega četristotinjak duša, do Delnica ima sat vremena, do Rijeke još i više, preko grane do Kočevja i Cerknice nešto manje od sat vremena. Vrijeme je stalo osamdesetih i dugo nisam vidio i doživio takav mir. A ni takav škripavac. Obavezno posjetite ovo mistično mjesto, pogledajte Dvorac Zrinjskih, izvor Čabranke, galeriju Vilima Svečnjaka ili odite na paintball i rafting u blizini, samo dođite!

Isprike što je Dživo pojeo djeci loptu, nije namjerno.

OPG Pintar Čabar

Narodnog oslobođenja 32, Čabar,

Kontakt: Anita Pintar 098/928-0481

 

Gorski Lazi, Tršće

Konačno, vozeći se preko Parga koji sad konačno više nije imaginaran, nakon petnaestak minuta od Čabra dolazimo i do Tršća, mjestašca na čijem se rubu nalazi i dom obitelji Leš, koja se uz posao u školi, u slobodno vrijeme bavi i turizmom. E sad, to djeluje dosta bezazleno kada vidite ovako napisano, ali kad vam Alen pokaže sve što je napravio i što radi, sjednete i zamislite se nad svojim životom, ispijanjima kava i sjedenju u birtiji ili pred televizorom.

Naime, kuća za odmor je bila poluraspadnuta ruina koju je Alen pretvorio u gorsku kućicu s kaminom i ležajima za maksimalno šestero ljudi, prostranom kuhinjom i svim luksuzom koji vam treba kad pobjegnete iz grada, a ipak morate odgovoriti na mail. Dočekala nas je vatrica u kaminu, boca vina za opuštanje, ali i plata narezaka koje je Alenova supruga Katarina brižno pripremila, da slučajno ne bismo legli na počinak praznog želuca.
Alen je i dobri duh mjesta koji brine o šumi, prirodi, gostima, turizmu kao takvom, a najponosniji je na mini adrenalinski park, zelenu kuću i kućicu na drvetu koje je, pretpostavljate, izgradio – sam.


Geograf u meni je zasuzio kad sam vidio s koliko pažnje i detalja radi karte i mape svog kraja i koliko je ova vrijedna obitelj dala sebe u to da Tršće, Čabar i Gorski kotar popularizira u svijetu. Dubok naklon, do poda!

Stotinjak metara od kuće u kojoj smo spavali kao bebice (koji gušt je opet kuriti vatru prije spavanja, ufff…) počinje šuma, u koju je ranom zorom Riba odveo odveo Dživu. Taman kad su slikali i adrenalinski park i nadrealno lijepu kolibicu na drvetu, htio je primijetiti kako nije sreo ni vepra, ni medu, a bogami ni vuka, kad su gotovo nagazili na srndaća usred livade.

View this post on Instagram

A post shared by Gorski Lazi (@gorskilazi)

Zapovjedio je on Dživi “Kill Dživo, kill”, ali je naš mješanac odbio suradnju i samo se sakrio iza noge. Srećom, otrčali su svaki na svoju stranu…


Beskrajne mogućnosti šetnje, planinarenja, lova, ribolova, jahanja, bicikliranja, raftinga, izleta u Sloveniju u špilje, pa u školu prirode, posjet OPG-ovima sa sirevima i medom, stare pilane, pastrve iz Čabranke koje smo ponijeli na kraju i za doma…
Ako vas išta zanima o ovom kraju, Alen je osoba kojoj se morate obratiti i uvijek je tu da vam pomogne. Jedino što smo glatko odbili je bio odlazak na bear watching, odnosno gledanje medvjeda u šumu, što isto postoji u blizini Tršća!

Kad smo shvatili koliko još zanimljivih stvari tu ima za pogledati i istražiti, preostalo nam je jedino Katarini i Alenu obećati da ćemo se vratiti!

Kuća za odmor Gorski Lazi, Tršće

Lazi 15

Kontakt: Alen Leš, 095/577-4455

MOGLO BI VAS ZANIMATI

KOMENTIRAJ