Već se neko vrijeme pratimo na društvenim mrežama, škicamo jedna drugoj recepte, što nove što one stare, a sad je došlo vrijeme da se i upoznamo. Valentina Vukadinović koju svi znaju zapravo kao Vanju, sa svojim suprugom Stankom Majetićem živi u Vrbovskom – malom gradu u Gorskom kotaru, na putu iz Zagreba prema Rijeci.
Ovo mjesto svoje romantične vizure najljepše pokazuje prekriveno snijegom, a baš takvog smo ga zatekli ovih dana – osunčanog, hladnog i prekrasno odjevenog u bijelo.
Vanju već duže planiramo posjetiti, a ovih se dana potreba za bježanjem iz Zagreba savršeno spojila s kuharicom starom više od stotinu godina koju je Vanja pronašla u staroj kući u kojoj živi sa svojim suprugom.
Kuću su savršeno prilagodili današnjim potrebama, a ostavili joj dašak povijesti utkan u debele zidove. A naravno, duša svake kuće čuči u kuhinji, a Vanja tu tradiciju održava itekako živom. Listajući stare kuharice, oživljava te neke već zaboravljene recepte pa nas je tako i ponudila pohanim šljivama, a lovačku juhu s vrganjima još spominjemo.
Nisu promašili ni likerom od divlje trešnje koji je Stanko izvukao iz podruma, a moram vam priznati, morala sam se oduprijeti da im ne popijem cijelu bocu koliko je to lagano i fino išlo pogotovo uz gusti srneći gulaš koji je Vanja pripremila uz okruglice od kruha.
Zamolila sam Vanju da nam ispriča priču o kući i toj rukom ispisanoj kuharici koja nas je dovukla do Vrbovskog, ali i obiteljskoj priči koja stoji iza svega.
Krenimo od samog početka pa nam ispričaj priču o samoj kući i kako ste odlučili živjeti baš ovdje?
Kuću je moj suprug naslijedio od strica koji nije imao svojih potomaka. Ne znamo točno kada je izgrađena, no u zapisima mog pokojnog svekra stoji da ju je 1903. godine kupio Ivan Majetić, pradjed mog supruga. Naime, pradjed i prabaka Majetić su oko 1890. godine otišli trbuhom za kruhom u SAD u Chicago. Tamo su, nakon nekoliko godina fizičkog rada, svoj imetak uložili u otvaranje Saloona Majetich te trgovine živežnim namirnicama. Imamo stare fotografije iz tog doba koje su stvarno kao iz filmova.
Nakon tog prvog saloona, otvorili su još dva. Kada je nastupila prohibicija, odlučili su se sa svojih četvero djece vratiti u rodno Vrbovsko. Prije samog povratka kupili su ovu kuću, još jednu nekretninu i zemlju. Po povratku, Ivan Majetić baš u ovoj kući otvorio je gostionu. Po starim zapisima, pismima iz SAD-a i dokumentima, obraćali su mu se kao veleposjedniku te je obitelj bila vrlo cijenjena i dobrostojeća.
Pronašli ste dosta zanimljivih stvari ovdje, što bi istaknula?
Pronašli smo fotografije, dokumente, stare knjige, bilježnice s receptima pisane krasopisom, namještaj poput spavaće sobe, kreveta, noćnih ormarića, rolo pisaćeg stola, kalijevih zidanih peći, osobnih predmeta poput pera za pisanje, britvica i slično.
Dotaknimo se i te fantastične kuharice. Tko ju je pisao?
Po samom naslovu na koricama bilježnice pisala ju je Marija – Merica kako su je zvali od milja. Ona je bila najstarija kćer Ivana Majetića. U bilježnici se nalazi i nekoliko različitih rukopisa, neki zapisi djeluju vrlo staro pa je možda neki od tih recepata zapisala i supruga Ivana Majetića, prabaka Franciska.
Koliko si jela rekreirala iz nje?
Za sada sam isprobala svega nekoliko jela. Neizostavan goranski nadjev, krafne, odreske od graha, pržene šljive te buhtle. Još proučavam recepte, neki su zapisani šturo s tek nabrojanim sastojcima dok su neki opisani korak po korak. Vjerujem da su se ta jela spremala u gostioni i da su posluživana gostima.
Vidi se da si veliki zaljubljenik u hranu i tradiciju, otkud te ljubavi?
Gurman sam, volim hranu i volim pripremati hranu. Naročito volim kuhati za drage ljude. Hrana mi je okidač i za uspomene. Vrlo rano sam počela kuhati i peći slastice. Kako sazrijevam, sve su mi draži starinski recepti i tradicionalna kuhinja naših baka. Fascinira me kako od bazičnih namirnica možeš spraviti mnogo različitih jela. U današnje vrijeme kada je sve na brzaka i sve na klik, prava je terapija mijesiti kruh ili raditi baš ovakve starinske krafne koje se dižu 2 ili 3 puta i za koje treba vremena. Naravno da brzi recepti imaju čar, ali kada u pripremu hrane uložiš znanje, volju i vrijeme, rezultat je nesvakidašnji.
Tko više kuha, ti ili Stanko? Znam da je recept za juhu od vrganja zapravo njegov!
Stanko me naučio kuhati mnoga jela. U njihovoj obitelji se čuvaju tradicionalni recepti i upravo je ta juha od vrganja jedno takvo jelo. On kuha kada je kod kuće i kada ja imam previše obaveza u školi, a pravi je majstor za kuhanje u dvorištu na vatri pa je tako ražanj, peka, roštilj, kotlovina ili gulaš u kotliću njegova specijalnost. Morate nam doći i u ljetnoj sezoni jer je tada Gorski kotar oaza svježine, zelenila i dobre hrane.
Možeš li za kraj s nama podijeliti neki recept koji te oduševio iz te čak skoro 120 godina stare bilježnice? One krafne tvoje već dugo škicam…
U bilježnici se nalaze 2 recepta za krafne, vrlo slična i namirnicama i postupkom. Ja sam prilagodila samo količinu namirnica. Oduševljena sam mekoćom i prozračnošću tijesta.
Recept slijedi, skupa s postupkom:
- 5 žutanjaka
- 100 g šećera
- 1 žlica konjaka ili ruma (ili rakije)
- 1/4 l mlijeka
- malo soli
- 80 g otopljenog maslaca
- 400 g glatkog brašna (plus još malo ako je potrebno da tijesto bude ok)
- 20 g svježeg kvasca
- po želji ribane limunove korice
Kvasac pomiješaj s toplim mlijekom, malo šećera i brašna. Dodaj brašno, žutanjke, šećer, otopljeni maslac, rum, malo soli i koricu limuna.
Napravi tijesto koje dobro istuci da se odvaja od posude. Namaži posudu otopljenim maslacem i stavi tijesto pokriveno da se diže. Pazi da ne bude propuh u prostoriji. Razvaljaj tijesto na 1 cm debljine i čašom (metalni rezači su bolji, ali posluži i čaša) reži krugove. Na svaki krug stavi žličicu marmelade, pokrij drugim krugom te reži manjom čašom da se spoji. Stavi krafne na pobrašnjenu površinu, pokrij i ostavi da se dižu. Moraju dvostruko narasti. Prži ih tako da gornja strana ide prva u ulje i prži poklopljeno. Kada okreneš, prži bez poklopca. Mora ostati žuta crta po sredini krafne. Temperatura ulja ne smije prijeći 160 stupnjeva. Dovoljna je minuta i pol do 2 za svaku stranu. Mogu se pržiti i na masti.
Doma smo, osim divnih uspomena na domaću hranu oko koje su se naši domaćini itekako potrudili, ponijeli i drvenu zdjelu koju je Stanko izradio u svojoj maloj radioni, a sad krasi jedan zagrebački dnevni boravak.
Hvala Vanji i Stanku na prekrasnom danu, odličnoj hrani, a sad čekamo sezonu vrganja i recept za fenomenalnu juhu koju smo u Vrbovskom jeli. Obećavamo da ćemo se vratiti čim zazeleni!
