Priče s Korčule: U jednom smo danu prošetali kroz povijest Blata u tri atraktivne lokacije

Proveli smo jedan divan dan u šetnji blatskom povijesti, od arheološkog nalazišta Kopila s kojim smo se upoznali u Kulturnom centru Blato, preko Etno muzeja Barilo koji je tu da nas upozna sa životom Blaćana kroz povijest do OPG-a Sanje Protić i njenog suvremenog pristupa tradiciji.

Kulturni centar Blato

Kulturni centar Blato je svoja vrata otvorio nedavno, početkom kolovoza, a iako nam nije bilo na planiranoj ruti, morali smo ući unutra i ostali dovoljno dugo da bismo se poželjeli vratiti.

Trenutno se u KC održavaju dvije izložbe, ‘Kopila – grad mrtvih nad poljem života’ te izložba radova slikarice Nataše Cetinić ‘Kompozicije / leptiri’.
Zadržali smo se na ovoj prvoj koja je posvećena arheološkom lokalitetu Kopila kroz čije nas je artefakte proveo mladi arheolog pun znanja i volje da ga podijeli s posjetiteljima. Vedro je odreagirao čak i na moju u potpunosti djetinjastu reakciju na latinski naziv za Korčulu koji sam prvi put zapravo čula na glas, a kad slušaš o nekropoli, nekako riječ Kurcola postane previše smiješna. Naravno da mi je gospodin ukazao i na još jedan izložbeni primjerak latinskog naziva vagina, a sva moja želja da dokažem da sam odrasla osoba koja se ne smijuri na proste riječi je tu pala u vodu.

Ovaj značajan arheološki lokalitet, kasnoželjeznodobna nekropola gradinskog naselja Kopila smještena je na sjevernom obodu Blatskog polja, a odmah smo dobili želju posjetiti i taj lokalitet jer smo već čuli da sa samog vrha puca nevjerojatan pogled prema susjednim otocima što je u neko vrijeme služilo i kao “gusarska čeka” jer nije brod mogao proći, a da ga Blaćani nisu vidjeli.
Grobnice su ovdje korištene očito za cijele obitelji, čak postoje fotografije presjeka u kojima možete vrlo jasno vidjeti što se pokapalo s pokojnicima. Zanimljive su tu i dvije grobnice korištene isključivo za pokapanje velikog broja djece neonatalne dobi, a ta su djeca također pokapana uz ukrasne predmete što govori o tome da im je na neki način odana počast.
Blato je zaista zaslužilo ovakvo mjesto na kojem će se izmjenjivati izložbe, a ova posvećena nalazištu Kopila je ona kroz koju možete puno naučiti o dalekoj prošlosti ovog kraja uz stručno vodstvo koje s entuzijazmom pristupa svakom primjerku.

Etno muzej Barilo

Iz Kulturnog centra i željeznog doba smo zakoračili u malo bližu prošlost na mjestu etnografske zbirke Barilo. Ovu su zbirku na noge podigli entuzijasti koji su jednostavno voljeli povijest Blata i čuvali obiteljske, a kasnije i otkupljivali predmete i iz drugih kućanstva i svakodnevne upotrebe da bi je sačuvali od zuba vremena.

Korak po korak, ili predmet po predmet, i nastala je ova impresivna zbirka kroz koju nas je povela gospođa Vesela, članica obitelji Marinović Barilo. Ona je radni vijek provela u Makedoniji, ali se vratila te danas uz sestru Ditu priča priču o svakom predmetu koji se u njoj nalazi.

Krenimo od samog imena Barilo. Naime, u ovom kraju svaka obitelj ima neki nadimak. To mi još nije sasvim jasno, ali uz obiteljsko prezime se nasljeđuje i nadimak koji je ta obitelj negdje nekako zaslužila. Barilo je tradicionalna drvena posuda koja se koristila za soljenje i skladištenje ribe, a ova se obitelj u prošlosti bavila baš izradom barila pa se tako zadržao i nadimak.
Naravno da smo vidjeli i tu tradicionalnu posudu, a bio je tu niz drugih zanimljivih predmeta koji pričaju priče o teškom životu na otoku, ali i nekim svijetlim momentima blatske povijesti.

Najteže su, naravno, fotografije koje prikazuju mlade za vrijeme masovnog iseljavanja u zemlje Južne Amerike i Australije nakon što je ovaj kraj poharala filoksera. Taj je događaj ispisao daljnju povijest Blata, ali i cijelog otoka. Mnoge su napuštene kuće u Blatu spomenik toj povijesti, a volju za istjerivanjem 25 nasljednika koji su rasuti sad već po cijelom svijetu – malo tko ima, pa tako veliki broj kuća u ovom, najvećem i najbogatijem selu u Kraljevini SHS, svjedoči katastrofi koja je nenadano pogodila i ovaj otok.

Svaki kutak ove obiteljske kuće dijelom prenamijenjene u muzej, priča neku drugu priču. Od alata za rad na polju i vinogradu, do tradicionalnih odjevnih predmeta, sve što vam padne na pamet, tu se čuva. Zaista osjetiš prolazeći pogledom po svim tim tragovima povijesti tu veliku zahvalnost ovoj obitelji koja se iz čiste ljubavi prihvatila ovog nezahvalnog posla, čuvanja povijesti.

Nakon kuhinje u kojoj smo mirisali tu čarobnu “likariju” u kojoj se u kvasini topi ljekovito bilje, izvela nas je gospođa Vesela u svoj vrt u kojem sadi svo čudo biljaka. Od šumskog origana do stabla naranče, tu ima svega, a na kraju, sve završi u domaćim proizvodima. Naravno, kušali smo njihove rakije, ponijeli doma jednu od limuna, a nismo mogli prestati ni grickati ušećerene bademe koji su do sad bili najbolji kušani na Korčuli.

OPG Sanja Protić

Noviju povijest Blata piše, zapravo, Splićanka. Gospođa Sanja Protić živi u Blatu već 30 godina, a da život piše teške, no i inspirativne priče, dokazuje ova vrijedna gospođa sa zlatnim rukama. Došavši u Blato, Sanja je učila sve, rad na zemlji, u maslinama, njuškala je po kuhinji i svugdje je vidjela budućnost. Ništa je nije moglo odvratiti od njenog cilja, da se ovaj kraj izdigne, da ima što ponuditi turistima, a ona je taj izazov objeručke prihvatila i danas nema toga što njene ruke nisu izradile. Sve je to posvećeno teti Jeri koja je Sanju naučila sve što zna i pomogla joj s prilagodbom na blatski način života. Nije to Sanja zaboravila pa se njeni proizvodi i prodaju s etiketom Teta Jera.

Nismo znali što očekivati kad smo dolazili u ovu kuću, očekivali smo tek degustaciju domaćih proizvoda. Naravno, mislili smo kako ćemo pojesti malo arancina, kušati maslinovo ulje, porazgovarati s gospođom Sanjom i ići doma. No, ova vesela obitelj nam je htjela priuštiti ono za što su se spremali dugo vremena i sad ih je ova pandemija natjerala da ipak pričekaju s ostvarenjem planova.
Naime, kad kažete degustacija, ova obitelj ima u planu radionicu.

Ideja je da turisti imaju na otoku mjesto na kojem će moći doći, sami ili u društvu prijatelja i obitelji, naučiti izrađivati tradicionalne delicije, pripremiti ih uz Sanjinu pomoć i na kraju, konzumirati ih u prostoru koji su uredili upravo za to.
Impresivna kuhinja spremna za radionice do 12 osoba, nasmijana gospođa Sanja, njen suprug i kćer su nam veselo pričali o svom poslu, o obiteljskoj povijesti i, naravno, o tradicionalnim jelima ovog kraja.

Dživu smo ostavili vani s bakom koja obožava pse i vrlo se rado uhvatila čuvanja naše nemani, a mi smo se bacili na posao.
Sigurna sam da ste svi čuli za lumblije, ja ih volim zvati korčulanskim jer je moja prva lumblija u životu bila ona iz Lumbarde, ali lumblija se veže baš za Blato.
Povijest ovog kolača vezana je uz legendu koja govori o ljubavi mlade Korčulanke i francuskog vojnika, pekara po struci. Priča kaže da se tijekom Napoleonove okupacije Dalmacije jedan od vojnika zaljubio u djevojku iz Blata. No, kako to biva u mnogim pričama i predajama, on je morao otići, ali je svojoj dragoj prije odlaska ispekao kolač i prilikom predaje joj je rekao “N’oublie pas” što znači “Ne zaboravi me”. Ona, naravno, nije znala izgovoriti ni ponoviti njegove riječi pa je rekla lumblija i tako je ostalo. Kolač je spravljen od namirnica specifičnih za Korčulu. U njemu su bademi, limunov i narančin sok i korica, grožđice, maslinovo ulje, varenik, cijeli niz začina koji su se skupljali cijelu godinu, a zatim se lumblija pekla na blagdan Svih svetih kao sjećanje na voljene koji nisu više tu.

Gospođa Sanja je shvatila da ona sastojke ima tijekom cijele godine i da se o ovom kolaču priča turistima, ali ga ne mogu kušati jer, nije vrijeme, pošto se ljeti tradicionalno ovaj kolač nije izrađivao. Vrijeme je bilo da ga kušaju, a Sanja se uhvatila izrade ovog kolača. Otišla je ona i na sajmove s lumblijom, u Zagrebu prodala sve što je donijela u više navrata, a naravno, na ovim radionicama, upravo je lumblija glavna zvijezda pa samo se bacili na izradu. Točnije, mi smo samo mirno gledali dok nam je Sanja objašnjavala što radi i koje začine dodaje. Rado bih vam rekla da je to bio brz i jednostavan proces, no nije. Usipaj dio, pusti da se digne, dodaj ostatak sastojaka, opet pusti da se digne. Premijesi. Pa opet pusti da se digne, opet premijesi, oblikuj lumblije. Sve iste, bez kalupa, Sanja već u svojim prstima ima svaki pokret umemoriran i vjerujem da smo sami to radili, još bi bili tamo i pokušavali dobiti dvije iste.

Dok su se lumblije dizale, pekle, stvarale, Sanja je pripremila i dagnje na bijelo s tjesteninom. Jednostavno, a tako bogato jelo koje je svojim mirisom već prilikom pripremanja osvojilo cijeli prostor i s guštom smo prionuli kad je jelo bilo gotovo. Da, da, obećavam vam i recept. Bit će vremena i za to.

Drugo jelo koje smo radili je bila riba s gradela oko koje se najviše potrudio suprug dok je kćerka vrijedno pomagala, spremala i donosila što god je Sanji zatrebalo. Mi smo tu i tamo pomogli gdje smo mogli, a najviše smo samo gledali kako ova jela čarobno nastaju pod Sanjinim rukama.
Kupus na tabak se pridružio ribi, njega redovito pripremamo i sami pa smo mogli pripomoći bar s rezanjem raštike “na tabak”, točnije na tanke rezance poput rezanog duhana.

Slasno smo pojeli i ribu s gradela uz kupus, a lumblije su već bile u pećnici. Taman kad smo završili s glavnim jelom, uz priče o obitelji, životu u Blatu i Sanjinim briljantnim idejama koje korak po korak pretvara u stvarnost, lumblije su bile pečene. Prelila ih je Sanja s još varenika, posipala šećerom i najfinije lumblije koje smo ikad probali su bile spremne. Naravno, nosili smo ih doma jer su najbolje kad odstoje dan, dva, ali vjerujte nam na riječ, nisu stigle odmoriti.

Ove tri lokacije jednostavno morate posjetiti ako ste na otoku, za one dane kad vam nije do izležavanja na plaži već želite više naučiti o otoku i ljudima koji ovdje žive,  ovo su mjesta koja morate iskusiti.