U pohodu na restorane i vinarije na predivnoj Korčuli, nismo mogli zaobići restoran i caffe bar Luky u sklopu novootvorene marine Korkyra u Veloj Luci. Što smo jeli, pili i što u budućnosti očekujemo od ovog mjesta koje obećava, pročitajte iz pera našeg Ribafisha.
Opjevana Vela Luka ove je godine u centru mjesta dobila i veliku, modernu marinu. Kako je Covid zeznuo sve što je mogao, tako je s par mjeseci zakašnjenja i još uvijek nedovršena u nekim segmentima, ona otvorila svoja vrata sa zakašnjelim početkom turističke sezone. Iako su mnogi sumnjali, moje malo misto je tijekom srpnja i kolovoza bilo krcato, što je prema riječima ljudi iz Lukyja – i njih samo malo zateklo. Luky ima i te kakve potencijale da se izdigne iznad ostalih restorana u Vali, tako da s veseljem čekamo sljedeću sezonu u punom sjaju.
Naime, kao prvo, tu je savršena lokacija, praktički u moru, s pogledom na taj divan i toliko puta opjevan otok ljubavi, predivan Ošjak, kao i najpoznatije luško kupalište Posejdon te rodnu kuću Olivera Dragojevića. Naravno, i na jedrilice i jahte, ipak ste u marini…
Zatim, što se tiče dosta male vinske liste, ona je posvećena isključivo korčulanskim i pelješkim vinima, što je za mene uvijek ogroman plus. Što se osoblja tiče, u kuhinji je spoj mladosti i iskustva, a stvarno mladi chef Roko Tasovac, otočanin, slaže tanjure s toliko ljubavi i ukusa da je vjerojatno po tome najbolji u ovome mjestu od 4.000 duša, čiji se broj preko ljeta i upeterostruči.
Upravo smo tim detaljem ostali iznenađeni dok smo uz zalazak sunca nazdravljali s Grkom Zure, sjajne ekipe s druge strane otoka. Pašteta od kozica je djelovala toliko bogato, moćno, raspjevano i ukusno, da bismo joj zamjerili i nešto slabiji okus, ali bila je izvrsna. Puno joda, minerala, hitina i svega što smo i očekivali, ali je od nje još bolji bio prilog u vidu kućno ukiseljenog povrća (luk, paprika). Sjajan početak.
Crni rižot sasvim korektan, ali izvrstan sladoled od sira i „palačinka“ od zapečenog sira dodatno su mu podigle ocjenu. I dalje je na tronu Albert u Zavalatici koji nam je poslužio puno sipe sa šakom riže, ali mislim da se to dogodilo jednom u životu, također mjesto za svaku preporuku. Kada smo praktički bili metar od mora, ispred mesnih specijaliteta smo ipak odabrali one morske, i to klasične, škampe i lignje.
Kušali bismo i hobotnicu na veloluški (specijalitet kuće uz jastoga sa špagetima i gregadu), ali to ipak ja radim najbolje na svijetu, pa je tako pet velikih sočnih škampa i zelena tjestenina sa šalšom poslužena zgodno u tanjuru sa strane ispao sasvim dobar izbor. Upravo kao i pečena jadranska lignja koju je Kasandra pojela s kuhanim krumpirom. Jer Kasandra ne voli blitvu. Da, morao sam napisati, ali što je tu je, život piše drame…
I jedno i drugo jelo je bilo posluženo prekrasno, od strane fantastičnog mladog konobara, uredno, ma baš za slikanje, izdvojio bih decentnu grančicu timijana i mrvice dehidriranih maslina… Dodatne hrabrosti sa začinima dobro će doći da se menu izdigne još više od prosjeka. Dizajnerski sjajno, na samom okusu treba malo raditi – pripisat ćemo to nesvakidašnjem ljetu, uigravanju tima, i nultoj godini rada restorana.
Za kraj deserti, cheesecake bolji od oreo torte, i tu ima mjesta za napredak, ali uz čašicu autohtonoga Grka mojih omiljenih tetoviranih vinara, sve je sjelo na svoje mjesto. Svakako treba spomenuti i sjajan Rose i Pošip Bačić, vina Grgića i Korte Katarine te svakako izvanredna Nerica Jakše Krajančića iz Čare.
Luky ima sjajnu budućnost pred sobom uz korekcije prve sezone, i to s Covidom u paketu nije bilo lako. Vela Luka vapi za ozbiljnim restoranom kakvih ima na desetke u Korčuli, Luky sigurno ima prostora za to. Otok se budi u svibnju, vremena ima na pretek, tu bi se dalo stvarno puno toga napraviti, i držimo im fige da se to i dogodi.
Odlazimo praćeni decentnom muzikom u grad koji stalno živi tu odmah iza restorana, pijemo još jednu putnu Nericu u Ingleza i pozdravljamo s Korčulom do idućeg ljeta, nadamo se – s još boljim i kvalitetnijim Lukyjem. Bit ćemo prvi koji će provjeriti!
