Uzbudljivu večer smo proveli za šankom zagrebačkog hit fun dining restorana Sopal!

Moramo priznati da nas je samo predstavljanje ovog restorana kao fun dining mjesta zaintrigiralo pa smo morali provjeriti kako i zašto. I zaista je ovo bilo jedno od zabavnijih gastro iskustava u glavnom gradu.

Odmah ću vam reći, ima tih nekoliko namirnica koje rijetko jedem, sama si ih nikako neću pripremati, ali itekako razlikujem dobru od loše pripreme pa uvijek probam. Nekad se iznenadim, a to se upravo dogodilo u ovom restoranu s dvije namirnice – blitvom i batatom. Dovoljan je ovo bio razlog da se ovdje zadržimo malo duže, a još bolji da se vratimo.

Krenimo od samog početka. Sopal se nalazi na adresi Teslina 12, a samo ime dolazi od stare riječi za sivi pepeo. Možemo to povezati s malim grilom kojeg gledate u open space kuhinji ili bojom kose chefa Marka Turkovića koji je već duže na glasu kao jedan od najboljih mladih chefova u Hrvatskoj.

Samo vam je ova informacija dovoljna da provjerite što se nudi, a kao veliki obožavatelj tradicionalne kuhinje i uvijek u potrazi za dobrim i pristupačnim mjestima, često samu sebe uhvatim kako zazirem od novotarija, ugodnije se osjećam u manjim nepretencioznim lokalima gdje se sve vrti oko dobre atmosfere koju prati i takva hrana.

Sopal me iskreno iznenadio. Moderno uređeno, a ugodno, pet friendly, rekla bih i people friendly jer su se ovdje potrudili da se ovdje otkad uđete kroz vrata osjećate dobrodošlo i još bitnije, ne čeka se samo da ispraznite mjesto da bi ga popunili sljedećim gostom. Štoviše, ako poput nas sjednete za sam šank, vi u tom trenu postajete dio tima, slobodni ste postaviti pitanje, vidite kako nastaje vaše jelo, a osoblje će širokim osmijehom popratiti i vaše oduševljenje nekim jelom te vam rado objasniti nepoznatu namirnicu ili tehniku.

Danas svi ugostitelji muku muče s osobljem, vrlo je teško naći kvalitetne ljude koji vas dočekaju s osmijehom i isto tako otprate, koji su tu, a nisu nametljivi i nerijetko se desi da nam sliku lokala ne pokvari ono na tanjuru već osoba koja nam taj tanjur donese na stol. Ne ovdje. Naš se konobar Antonio brinuo da su čaše pune, tanjuri čisti, a mi sretni i zadovoljni. Nimalo nametljivo, a vidjela sam ga kako dok drugim gostima puni čaše već mjerka našu i brzo dolazi dopuniti čašu vode, zamijeniti beštek ili tek pitati jesmo li spremni za sljedeće jelo. Još jedan razlog više zbog kojeg bih se vratila.

Sad je vrijeme za priču o hrani. Marko je porijeklom s Korčule što mi odmah govori da zna što je dobra spiza jer se na najdražem mi otoku jede jednostavno, ali dobro. Na njegovim se tanjurima tek suptilno nazire tradicija upakirana u izvrsne tehnike pa jela koja će prosječnom oku djelovati jednostavna zapravo nose ipak nešto kompleksniju pripremu.

Krenuli smo s kapelungama čiji naziv ne mogu zapamtiti nikako već se uvijek vraćam na onaj engleski, razor clams. Ove školjke izgledom podsjećaju na prstace pa su postale svojevrsna zamjena za njih, a Marko im je dodao poriluk i sok limete, vratio ih u sam oklop i poslužio na ledu. Dok smo mljackali ovo predjelo, već smo krenuli sanjariti o moru i valovima, a iz mokrih snova su nas prenula dva nova jela jer smo nekako maštajući, izjeli ove školjke da nismo ni primijetili.

Dalje smo na hrskavi kruh debelo mazali parfait od pileće jetre – savršeno kremasti, nježni namaz čija me tekstura naprosto izula iz cipela, a uz ovu gustu, a nježnu paštetu je došla i turšija – omiljena mi hrskava zimnica. Ovako bih rado započela svaku večeru iako je bila tijesna borba između ovog jela i junećeg tartara koji je u svojoj jednostavnosti bio savršen, a za iznenađenje su tu bile tanke ploškice svježih šampinjona, prah dehidriranih šampinjona i maslinovo ulje. Iako ne bih to očekivala, ove su mi svježe gljive odlično odgovarale u ovoj kombinaciji.

Došla je na red i bundeva u dashiju s tim prepoznatljivim japanskim umamijem, a za onaj domaći umami je u ovom jelu bila zaslužna panceta crne slavonske svinje. Slatkasta bundeva i taj karakterističan okus dashija koji ne mogu riječima opisati traži još jednu žlicu, pa još jednu i tako do zadnje žlice u zdjeli dok ne otkrijete sve okuse koji se ovdje skrivaju.

Jelo od kojeg nisam puno očekivala, ali sam ga mjerkala otkad smo došli je konačno došlo na red. Grilani kupus na kremi od kestena i inćuna s naribanim kestenom povrh. Dakle, u ovom restoranu postoji mali roštilj namijenjen za japanski yakitori, no ovdje igra vjerojatno najbitniju ulogu u kuhinji pa možete vidjeti kako se na malom užarenom roštilju namirnice samo izmjenjuju. Iako je restoran bio pun, kaosa nije bilo, a ovaj je roštilj uspio sve namiriti. Tako se polako na njemu pekao i naš kupus. Nisam si mogla zamisliti kakav okus ima takav kupus, a ono slatko kao med, s tim pogorenim dijelovima koji podsjećaju na djetinjstvo i sve one popečke s table vrelog štednjaka koje su bake pripremale. Krema od kestena izvrsna, ali zvijezda je kupus koji opet podsjeća na korčulanski kupus na tabak, ali u puno finijem izdanju.

I već kad sam mislila da imamo jelo večeri, Marko nam je najavio jelo koje još nije na meniju, ali će uskoro biti. Hama s blitvom i krumpirima. E sad, da bi vam bilo jasno zašto je ovo jelo spektakl, morate znati da imam silnu averziju prema ovoj kombinaciji pa kad mi je najavljena, nisam sigurna jesam li uspjela sakriti svoje razočaranje, a zaista sam se trudila jer eto, sjedimo ispred chefa glavom i bradom.

Riba, blitva i krumpir se služe u svim restoranima na moru, pa i u svim domaćinstvima. Kad god dođemo negdje, to je prvo jelo koje se nudi i pojela sam ih mnogo u zadnjih par godina. Većinom sam izbjegla blitvu pa nabadala samo po krumpirima jer blitvu često svi prekuhaju pa izgubi svu svježinu i okus.

No, gledam kako se blitva dimi na roštilju i već vidim da ću ovo svakako htjeti probati. Nisam probala, pojela sam sve i da nisam bila već sita, tražila bih repete. Dakle, sočno meso hame s najhrskavijom kožicom ikad, a sve to uz blitvu koja nije bila prebijena kako to obično biva već je zadržala svježinu i teksturu. Najbolja blitva koju sam ikad pojela bila je praćena i izuzetno ukusnim krumpirima kuhanim u vodi u kojoj su kuhane i dagnje pa sve posipano još sa sjeckanim dagnjama. Savršeno jelo po koje ću se obavezno vratiti.

Već smo spomenuli da Marko voli suptilno nas svojim jelima vratiti u prošlost, a uspio je to i s desertom. U njega je opet upakirao namirnicu koja mi nije baš prirasla srcu – batat i dodao taj miris tradicije. Znate one kore od mandarine i naranče koje smo oduvijek ostavljali po radijatorima i šparhetima da bi zamirisale cijelu kuću? E, u ovom desertu ih možete i zagristi. Osim batata kojem je uspješno promijenio teksturu (upravo je ona moj najveći problem s batatom), u baznoj kremi osjetite i tu pečenu koru mandarine koja nas vodi u bakinu kuhinju. Samo ću reći da sam počistila točno dva tanjura deserta.

Spomenula sam i da se naš konobar Antonio itekako brinuo da čaše ne budu prazne, a vina je  birao chef Marko pa smo osim uvodnog pjenušavog Piena bruta, isprobali i Pošip Marko Kovač, Barbba Vinas Mora i na kraju Camporomano 2011.

Odlične preporuke i potpuno nova vina kakva još nisam kušala pa si bez problema mogu zamisliti buduće večere u ovom restoranu uz čašu vina i isprobavanje nekih novih, ali i ponavljanje već isprobanih jela.

Svakako svratite!

Recenziju ovog, ali i drugih restorana diljem Hrvatske, možete pronaći i na MissGastro .

 

MOGLO BI VAS ZANIMATI

  1. Odgovori

    Best Dating Site

    5. veljače 2022.

    ❤️ Belinda got a prize for you! Click Here: http://inx.lv/DsKi ❤️

KOMENTIRAJ