Ideja za vikend izlet: Gdje smo sve bili, što smo jeli i kako smo proveli dva dana u Međimurju

Da nam se ne bi tjelesa previše iznenadila, odlučili smo svoje karantenske “ostani doma” navike mijenjati kilometar po kilometar pa smo za jedan od naših prvih izleta odabrali upravo Međimurje

Naša Lidija je tamo provela dva mjeseca i bilo je vrijeme da je spretno otmemo iz roditeljske kuće i vratimo u Zagreb. No, ne bi Međimurci bili Međimurci da nam nisu priredili pravi doček i feštu, a ono što je trebalo biti kratko druženje s Lidijinom prekrasnom familijom, pretvorilo se u dvodnevni festival ića, pića i međimurskih mladića. Nisu mladići već Lepi Dečki s čijim su nas pivima dočekali u, vjerovali ili ne, Borovnicama obitelji Babić.

 

 

Zaboravljamo koliko je zapravo Međimurje nadohvat ruke. Put iz Zagreba do borovnica je trajao tek sat i petnaest minuta, a vikend na sjeveru započeli smo s pronalaskom smještaja. Draga se Gracia, poznatija kao Kiwi go crazy, kad je čula da dolazimo, bacila u potragu za smještajem da ne bi trebali putovati isti dan za Zagreb. Očekivali smo kauč u nečijoj kući, dobili smo vilu. Da, dobro ste pročitali. Nismo ni slutili što nas čeka, dobili smo tek adresu, broj telefona i plan da ostavimo stvari i odmah produžimo nazad za Čakovec budući da se misteriozni smještaj nalazio u Selnici, selu petnaestak minuta vožnje udaljenom od Čakovca.

 

 

Već je sam put do kuće obećavao, mlado proljetno zelenilo, bregi i procvjetali bagrem zvali su na šetnju i istraživanje, a vila u kojoj su nas dočekali simpatični domaćini, Antonia i Igor, na uživanje u komforu koji ovaj smještaj pruža. Od nikad ljepšeg pogleda iz spavaće sobe koji nas je oduševio pa do saune i masažne kade, jednostavno nismo znali što ćemo prvo, a trebalo je poći put borovnica. U ovom smo luksuzu odlučili uživati idući dan te smo dogovorili s Igorom i Antonijom da ćemo, u znak zahvale, skuhati ručak od veprovine koju su pripremili baš za tu prigodu. No, prvo je trebalo nešto pojesti i popiti te se podružiti s dragim ljudima pa smo požurili prema Čakovcu.

Obitelj Babić postupno širi svoj nasad borovnica koji se nalazi na čakovečkoj zaobilaznici te je u skorije vrijeme u planu pokretanje OPG-a. U svojim su borovnicama uredili preslatko mjesto za odmor poslije radova na zemlji uz roštilj i dobro pivo, a najviše nas je razveselilo to što smo mogli pustiti Dživu da veselo trčkara između grmova borovnica dok smo mi uživali. Još jednom se ispričavamo na rupama koje je iskopao i drvima za roštilj koje je pokušao posaditi u iste.

Kada smo se napokon okupili u punom sastavu, najprirodnije je bilo proslaviti to uživanjem u dobroj hrani i piću, onome što nam najbolje ide. Odabir je pao na roštilj, a da bi baš svaki komad mesa uspio kako treba, okrenuli smo nekoliko brojeva i oko sebe skupili ekipu pomoću koje je na kraju čak i Ribafish ispekao roštilj svog života.

 

 

Meso smo nabavili iz male obiteljske mesnice Mihalić smještene u Nedelišću. Lidija nam je ispričala kako je ovo mjesto, zbog duge tradicije i kvalitete, poprilično popularno među simpatičnim Nedelišćankama i Nedelišćancima, a s njihovim mesom i slasnim mesnim proizvodima dobro su upoznati i oni iz okolnih mjesta pa i gradova. Kada smo nabavili pljeskavice, ražnjiće, kotlete, kobasice i ćevapčiće, da bi ispali baš kak’ treba, kako to kažu Međimurci, u pomoć nam je priskočila i ekipa iz Chef Jacka sa svojim multifunkcionalnim grilom. I moramo vam priznati, kada jednom isprobate peći na ovakvoj mašini, kako je njihov roštilj nazvao Ribafish, čak i tofu koji smo spremali za Graciju ima nekako slasniji okus. Pomogao je tu i ugljen koji je krenuo s nama na put iz Zagreba, bezdimno čudo što proizvodi i distribuira Sommar Adria BBQ, jer je puno veći gušt kad nema crnog oblaka stvorenog jeftinim supstancama i prašinom koju nam inače uvaljaju u svaku vreću koju dok kasnimo kupujemo na benzinskima – kupujte ugljen pametno!

 

 

Složili smo se da je pivo lokalne pivovare Lepi dečki savršen drug roštilju. Naime, spiritus movens ove pivovare, kao i društvenog života Čakovca, ponosno je predstavio par uradaka svojih kolega, a imali smo čak i premijeru njihovog novog piva Kosjenka! Hrabra craft pivovara koja polako nalazi svoj put u regiji, ali i ozbiljno kuca na vrata metropole.

 

Ponijela nas je idilična atmosfera, divni ljudi oko nas, iće i piće iz snova pa smo se već obećali doći ponovno i to za berbu. Ne znamo koliko će obitelj Babić imati koristi od ovakvih radnika, no obećajemo da ćemo opet peći roštilj, bar tu možemo pomoći. Prekrasan dan s istim takvim ljudima smo zaključili druženjem oko vatre, pričajući strašne priče dok su nam se dvije slatke djevojčice gnijezdile u krilima. Nakon toga požurili smo u vilu Basium s jedvačekanjem jutarnjeg buđenja i najljepšeg pogleda na zelene brege iz spavaće sobe. Dživo se brzo uvalio u svoj krevetić u kutu, a mi zbrajali dojmove pred spavanje i planirali sutrašnji ručak.

 

 

Ujutro nas je u frižideru prostrane kuhinje čekalo sve potrebno za savršen doručak, a unatoč kiši, sanjiv krajolik je bio savršeno romantičan. Riba je vrijeme do ručka kratio šetnjom u kojoj mu se pridružio Dživo, a Kasandra je dogovarala iščekivani ručak čija zvijezda je bila veprovina. Moramo spomenuti i kako nas je oduševila činjenica da je u Selnici i okolnim selima sve povezano cesticama i puteljcima, uredno kao u Švicarskoj, podšišano, toplo, zanimljivo. Sezonsko voće i povrće mami iz dvorišta, možete ubrati hrpu poljskog cvijeća onako usput, a kilometri se samo nižu…

 

Onda su se u našem privremenom domu počeli skupljati i gosti, naši domaćini su stigli s mesom, a nisu zaboravili ni vino kojim nas je počastila obitelj Hažić. Osim vina, tu su se našli i slatki zalogaji u obliku Hažić čipsa od jabuke kojim smo se zavaravali do ručka, priprema kojeg se na kraju otegnula na čak četiri sata. Dobro znamo kako dobrog gulaša nema bez puno utrošenog truda i vremena, a i mislimo da je našim gostima bio slađi nakon tolikog iščekivanja. Ipak, uz ugodno društvo i pokoju zraku sunca koje su nas nakon kišovitog jutra pomazile na terasi, vrijeme je prošlo još malo brže. Uz gulaš smo poslužili tradicionalne međimurske trgance i, da odmah priznamo, toliko su bili dobri da smo pokoji trganac ukrali iz zdjele prije nego je gulaš bio gotov.

 

Da ne zaboravimo, Dživo je također uživao trčkarajući po ograđenom dvorištu. Isprike divnim ljudima za bršljan koji je pokušao uništiti. Nadamo se da nije uvenuo, a sljedeći put nosimo tegle sa sobom, obećajemo.

Moramo spomenuti i kako je Vila Basium savršeno mjesto za vikend odmor, kratki bijeg iz Zagreba kad je more predaleko, ali i duži boravak, jer vjerujte nam, treba vam par dana da se nauživate cijelog ovog kraja, njegovih nasmijanih stanovnika koji vas neće pustiti iz kuće bez da ste spili po gemišt, tri, a onda još nekoliko dana samo za čisto odmaranje u oazi u Selnici. Kuća je, osim saunom i masažnom kadom, opremljena bazenom, ogromnom terasom, vrtnom kućicom za roštiljanje i sigurno ćete poželjeti u njoj ostati duže. Srce nas je boljelo što smo se morali vratiti u Zagreb, ali ponovit ćemo ovaj put uskoro s novim pričama iz inspirativnog Međimurja.

 

Pokupili smo Lidiju, njezinog psa i televizor, izgrlili drage ljude, počastila nas je mama Vlatka i prefinom zlevankom s jagodama, spremila nam klipiće ako nas snađe glad na putu i mogli smo se vratiti punih baterija i, onako slikovito, spomenara ispisanog divnim ljudima međimurskog kraja.

“Ponovit će se”, rekao je za kraj Ribafish i čvrsto stisnuo oči kako bi borovnice što prije počele dobivati boju… Međimurci, vidimo se uskoro!