Posjetili smo samo srce Istre i proveli nekoliko nezaboravnih dana u Žminju!
Nije lako u ova nesigurna vremena razmišljati pozitivno i povoditi se za onom “svako zlo za neko dobro”, no unatoč svemu, trudimo se i upravo će ovo biti tekst o lijepim stvarima u ne baš tako lijepim vremenima. Ove godine ne putujemo van granica Lijepe naše. Mnogima to teško pada, brojimo dane koje smo izgubili, ali moramo pogledati i u jednu pozitivnu stvar. Ove smo godine imali priliku, više nego ikad, upoznati svoju zemlju. Ove smo godine vjerojatno svaki tjedan bar jednom Dživi rekli “hop”, smjestili ga u auto, ugurali previše stvari u Ribin Clio koji još ne odustaje od nas, ni mi od njega, i krenuli u male avanture. Jedan dan, tjedan ili mjesec, ova nam je godina dala priliku da upoznamo čarobna mjesta koja bi, da je neka sasvim uobičajena godina, možda i propustili.
Tako nas je put prije koji tjedan odveo u samo srce Istre – Žminj. Prvo vam moram reći koliko sam zapravo bila sretna kad je stigao poziv da dođemo u to istarsko mjesto. Naša se domaćica itekako potrudila da se zaljubimo i prvom prilikom poželimo vratiti.
Svoju sam ljubav prema unutrašnjosti Istre već više puta isticala. Ne možeš proći ovim krajem neokrznut romantikom koju svaki kutak skriva, a unaprijed se ispričavam na svom, baš takvom, romantičnom opisu ovog iskustva koji slijedi. Očekivala sam puno od Žminja, neću vam lagati, a dobili smo još i više. Nekoliko sam puta ponovila da mi je ovo bio jedan od ljepših bjegova iz Zagreba.
Toliko da sam nagovarala Ribafisha da zauvijek sparkiramo Clija u neko od sela oko ovog istarskog dragulja, a naravno, najviše mi se svidjelo ime jednog od njih – Kuhari. Savršeno za dvoje ljudi i psa koji vole kuhati, a više od toga, vole i jesti. Tu smo bili i da otkrijemo što se u Žminju dobro može pojesti, ali i popiti.
Naše je putovanje počelo od samog starog dijela Žminja gdje smo se smjestili u kuću Amalia. Kroz prozor kuće nam je mahnuo naš domaćin, Milan Udovičić, otvorio nam vrata jednog malog čarobnog dvorišta, savršenog za roštiljanje, uživanje u hladu stare smokve ili kopanje rupa kako je odmah odlučio naš četveronožni suputnik.
Kameni zidovi ove stare restaurirane kuće su skrivali mali dizajnerski melem za moje oči, a iz ove kuhinje ne bih izlazila nikad. Umalo sam se rasplakala kad sam shvatila da mi jednostavno nećemo na ovom putu imati vremena tu skuhati bar nekoliko jela koja bi ovdje sigurno zablistala kroz objektiv. Naravno, cijeli prostor je bio ukusno uređen, no meni vam u ovoj kući kraj ovakve kuhinje, ništa drugo ne bi bilo potrebno.
Zamišljala sam si neke kasnoljetne večere s prijateljima, doručke u dvorištu, možda i koji corretto – kavu s par kapljica konjaka koju smo prvi put popili upravo u Žminju, a u međuvremenu, lutanje po cijeloj Istri jer od ove lokacije, sve je na pola sata vožnje. Savršena je ovo polazišna točka za osvajanje našeg najvećeg poluotoka. Naravno, to se ne može praznog želuca, a sve dobre priče, čuli smo, počinju u konobama, pa je tako i naša počela iz jedne.
Puli Pineta
Kad god idemo u neki novi restoran, na neki put, prvo malo istražim gdje idemo i kako. Uporno sam guglala Pula Pineta jer mi riječ “puli” apsolutno ništa nije značila pa sam bila sigurna da je to bio neki tipfeler. No, nije. Puli na žminjskom znači kod ili pri. Tako da smo išli zapravo u konobu kod gospodina Pina Kuhara, koji je kuhar iz već spomenutog mjesta Kuhari. Nažalost, gospodin Pino je zbog zdravlja morao svoju konobu prepustiti mlađim naraštajima, a svom srećom, naslijedile su je zaista dobre ruke. Njegova snaha Paula je svoju profesiju spontano zamijenila kuhinjom ove konobe i snalazi se – savršeno.
Ova je konoba godinama radila po dogovoru, za grupe i unaprijed dogovorene prigode, a sam je Pino odgojio brojne generacije kuhara. Danas ova konoba radi od 16 sati preko zime (vikendom od 13 h) i nudi na svom skromnom jelovniku isključivo tradicionalna, starinska jela pripravljena na najjednostavniji mogući način. A svi znamo koliko je zapravo teško od malo jednostavnih namirnica pripremiti obrok za pamćenje.
Uranili smo tek desetak dana za kobasice, kupus i ombolo, ali su okolne šume su u tom trenu bile pune vrganja, pa smo jednu tjesteninu naručili upravo s tim kraljevima šume, dok je druga bila specifična za ova kraj – sa škorupom – karameliziranim vrhnjem koje se skupi samo na pravom domaćem kravljem mlijeku.
Plan je bio da sami izradimo tjesteninu koju ćemo kasnije i pojesti, no malo smo predugo pričali pa je jednostavnije bilo da samo upijamo što Paula radi jer bi vjerojatno s našom pomoći taj postupak ipak malo duže potrajao. Riba se bacio na testiranje domaćih likera, a ja sam ipak u kuhinji pratila kako se rade makaruni (pljukanci) i biguli.
Pljukance sam već i sama radila pa je ovo bilo ponavljanje gradiva, no u ovom ih kraju ne nazivaju pljukanci već makaruni. Jednostavna je to tjestenina koja je poprilično brzo gotova kad uhvatiš “mot”. Radi se samo od brašna i vode, zamijesi se tvrdo tijesto od kojega se kidaju komadići i dlanom se rolaju o podlogu da bi se dobio taj željeni oblik. S druge strane s bigulima ipak ima malo više posla, a radi se onom klasičnom metodom, na 1 jaje 100 grama brašna da bi se umijesilo tvrdo tijesto koje se razvalja na deblju plahticu i onda se reže u rezance. Pojadala se Paula kako je čudno mijesiti ovako malu količinu jer se inače mijesi desetak kilograma brašna odjednom. Cijelo su nas vrijeme mamili nas ti vrganji kojih smo se tako zaželjeli da smo jedva čekali isprobati ih uz makarune. Jednostavni i čisti okusi, maslinovo ulje, češnjak, vrganji i tek voda u kojoj se kuhala ova domaća tjestenina.
Dok je naša domaćica završavala jela, mi smo sjeli uz otvorenu vatru u samom prostoru restorana, isprobali obje vrste vina s OPG-a Antunac kod Grožnjana koja imaju u ponudi, a Riba se morao osvježiti i pazinskom Pašaretom.
Skromna i jednostavna kuhinja koju ova konoba preferira, došla nam je kao predivno osvježenje i podsjetila nas koliko volimo i cijenimo tradicionalnu hranu i priče koje se uz nju vežu. Naravno, veselimo se šarolikosti ponude u Hrvatskoj, ali prilikom ovakvih izleta u upoznavanje novih krajeva, najveće je veselje upoznati ih kroz tradiciju na tanjuru.
Bigule sa škorupom su mi zapravo bile poznatog okusa. Kod nas doma se također vrhnje “peklo” na malo svinjske masti dok se nije pretvorilo u taj savršen preljev koji smo mi jeli uz žgance. Uz bigule i pucketanje vatrice, nije se teško vratiti u to djetinjstvo i već sam vidjela baku kako stoji kraj šparheta u svojoj pregači. Ovo jelo svakako morate probati ako se zateknete ovdje, no mi smo imali tu sreću da smo došli u vrijeme vrganja i da, navalili smo na njih kao da je janjetina na ražnju, a mi se vraćamo s mora. Makaruni su bili savršeno kuhani, žilavi, ukusni i uz te svježe vrganje, svaki dodatak bi bio suvišan. U Pineta to znaju.
Za kraj smo isprobali i slatke njoke, knedle sa šljivama koje su nas taman zasladile i još jednom potvrdile koliko je dobro tu i tamo zagrepsti u tradiciju, a ponijeli smo ih i nekoliko za doma, da navečer prije spavanja malo gricnemo.
Vratit ćemo se opet, načuli smo da se sprema tu i janjetina na padelu, a ne bi bilo loše navratiti u zimskim mjesecima na kobasice i kupus. Sigurna sam da Paula ima još poneki trik koji nam može otkriti, a mi joj samo može poželjeti sreću i neka nastavi Pinetovim stopama jer nam ovakve konobe nikad neće dosaditi.
Mob: 098 9911795
email: pulipineta@gmail.com
www.konoba-pulipineta.com
Karlov vrt 1, Žminj
Destilerija Frane
Kako Žminj ima 112 naselja (sela) koja mu pripadaju, sva su na par minuta vožnje automobilom, a mi smo se samo selili iz jednog u drugo. Tako smo nakon obilnog ručka u Puli Pineta u par minuta bili u maloj obiteljskoj destileriji gdje su nas dočekali nasmijani Pamići. Naravno, to se sve odvijalo u Pamićima!
Smjestili smo se u simpatično uređenu kušaonicu s dva brata, Duškom i Tomicom, i njihovim suprugama te proveli dva sata u razgovoru i, nećemo se lagati, kušanju njihovih likera – i to njih čak pet. Dok nas je veselo društvo zabavljalo svojim pričama i dogodovštinama u Žminju i okolici, čašice su se samo praznile. I onda opet punile.
Premašili su oni naša očekivanja, moramo vam to reći. Likeri su dosta osjetljivo područje u koje sam tek površinski zagrebala, no svjesna sam toga da je rijetko koji pripravak koji se nađe na policama dućana zapravo autentičan. Ova obitelj već dva desetljeća gradi priču koja je tek ove godine službeno zaživjela kroz prodaju.
Pamići rade vlastitu komovicu i naravno, dosadilo im je svima kroz godine piti čistu rakiju. Prvo su krenuli raditi bisku, koja se, ako niste znali, sprema od listova imele. Tomica se bavi pčelarstvom i proizvodi vrhunski med pa je sasvim prirodno bilo da nastane i medica (27%).
Često su u berbi jer imaju puno i grožđa te su osmislili su i predberbeni liker od vina od svega 18%, dosta sladak teranin (muškog roda) da bi za kraj osmislili i našeg favorita – maceriranu kadulju s koricom limuna od 38% alk. Vol..
Sigurni smo da ovaj liker liječi sve sezonske bolesti pa ćemo ovu zimu pomalo prazniti bocu baš tog likera. Tu je i najprodavanija biska Minja (koju turisti vrlo često izgovore Mindža, na što su se odrasla djeca u prostoriji glasno nasmijala), a ona je nazvana po Duškovoj supruzi koja bisku obožava. Navodno je jak afrodizijak, što nam je kroz smijeh otkrio Duško, uz konstataciju da je tome najbolji dokaz njihovo četvero djece.
Ponijeli smo doma paket koji neodoljivo podsjeća na bombonijeru – samo onu s nešto alkohola. Savršen poklon za blagdane koji su pred vratima!
Tu su se želučići već ispraznili, a Pamići su pred nas stavili domaću pancetu, med, susjedovu skutu i sir s tartufima, a mene su oduševile Minjine fritule u koje je stavila i njihovu bisku. Nažicat ću recept, obećavam!
Prvi dan je projurio, a mi smo se vratili u kuću Amalia s nekim novim snovima o životu u nekom malom mjestu, s velikim dvorištem, životinjama i gostima kojima nudimo domaća jela, likere od susjeda i vino s drugog brda. Ponese te ovaj Žminj i njegovi okusi i mirisi.
IG: opgfrane_mala_destilerija
email: iva.pamic123@gmail.com
mob: 091 5447576
Pamići 5, Pamići
Žminjski gušti OPG Udovičić
Milana Udovičića smo već upoznali dan prije pošto smo u njegovoj kući za odmor i odsjeli, no doručak smo pojeli u kušaoni koja je dio pogona u kojem radi vlastite suhomesnate proizvode. I oni su prekrasno izloženi u samom prostoru kušaone gdje preko velikog prozora čine najfiniju trakastu zavjesu koju smo ikada imali prilike vidjeti. Odmah smo zaključili da je baš ta suhomesnata zavjesa savršena pozadina za selfie, a dok smo se mi naslikavali, Milan je već rezao svoje proizvode na poveću dasku.
Kako je Riba slikovito taj slasni prizor nazvao – žminjske puzle koje su se sastojale od dvije vrste kobasica, salame, pancete, ombola i pršuta. Virkali smo prema toj dasci dok smo hodali kroz pogon i upijali mirise kobasa, slušali više o tome kako ove divote nastaju, a saznali smo i što je žminjski škartoc. Naime, za potrebe lokalnih manifestacija, Milan je osmislio savršen fast food, tuljac od imitacije novinskog papira u koji je narezao kruh i svoje nadaleko poznate kobasice i ponudio šetačima koji su s oduševljenjem ovu ideju prihvatili te je žminjski škartoc sad rado viđen obrok na svim tamošnjim manifestacijama kojih ne manjka.
Gospodin Udovičić je iskustvo, koje je stekao višegodišnjim radom u Purisu, usmjerio u svoj pogon kad je ta industrija propala. Otvorio je OPG i počeo proizvoditi tradicionalne istarske proizvode (salama se kaže kosnica, a ombolo žlomprt), te se uskoro okitio dvama titulama šampiona na sajmu „S kobasicom u Europu“ u sklopu sajma koji organizira Općina Sveti Petar u Šumi.
Sirovinu zbog konzistentnosti osim iz Istre dovozi iz Slavonije, radi sa svinjama godišnjacima od oko 180 kg. Milan svoje proizvode prodaje na kućnom pragu upravo u ovoj kušaoni i na raznim sajmovima kojima Istra stvarno obiluje. Moramo vam priznati da smo tu već s guštom slali Milana na mesoreznicu po treći put jer smo od treće probali shvatiti koji nam je proizvod najdraži od svih, ali ja vam moram priznati da su mene očarale kobasice koje je ispekao na malom grilu odmah do stola.
O da, već sam miris kobasica kad su dotaknule vrući gril je bio savršen, a u trenutku kad ih je zalio malvazijom pred sam kraj pečenja, bili smo u potpunom transu.
I da, ponijeli smo doma i malo tih čarobnih kobasica koje su svoje mjesto našle i u našim žminjskim lazanjama!
OPG Udovičić, Žminj
Supetarska ulica 3
Mob: 091 1624 317
Mail: mudovicic@gmail.com
Feštinsko kraljevstvo
Trebalo je malo i prošetati, potrošiti koju kaloriju, a po udah još svježijeg zraka smo se uputili u Feštine – još jedno selo u okolici Žminja koje krije nešto drugačiju podzemnu priču koja, vjerovali ili ne, nema veze s hranom i pićem.
Dočekao nas je u Feštinskom kraljevstvu nasmijani domaćin Aldo Orbanić koji nas je proveo preko prostrane livade, kao stvorene za nedjeljne izlete, do samog ulaza u špilju. Priča o ovoj špilji počinje 30-ih godina prošlog stoljeća kad je jedan seljak, pokušavajući ukopati trs na tom mjestu, slučajno udario krampom u kamen koji se odlomio i nastala je rupa. U rupu je misteriozno nestao i kramp, a koliko god je taj seljak pokušavao zatrpati tu rupu, nije išlo. Tu je nastao prolaz u samu špilju koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata sačuvao glavu sina tog seljaka koji se u njoj skrivao.
Priča o špilji je nakon rata počela privlačiti djecu koja su je nazivala “kraljevstvo” te je tako dobila i svoje ime koje i danas ponosno nosi – Feštinsko kraljevstvo. Projekt uređenja ove špilje je započeo 2005. godine, a 2008. je i službeno otvorena.
Uživali smo u šetnji dugoj stotinjak metara kroz stalaktite, stalagmite i ostale špiljske ukrase koji su sa svakim kutom mijenjali svoj oblik i samo smo mogli nabrajati likove na koje su nas podsjećali. Bio je tu i poneki uspavani šišmiš kojeg smo pokušali fotografirati, a na izlazu smo se osvježili ni manje ni više nego nekom zelenkastom rakijom u kojoj su bile sve istarske biljke koje vam, nažalost, ne znam ponoviti, ali svakako probajte kad posjetite ovo čarobno mjesto.
Sve skupa preko 7.000 kvadratnih metara zabave u prirodi, životinjice željne maženja, drvene skulpture, mini farma, nogometno igralište na kojem je Dživo pokušao uništiti loptu i u skladu s godišnjim dobom, hrpe buča. S kojima se Dživo uporno svađao.
Na povratku za Žminj nas je naša domaćica uputila na jednu livadicu s koje možemo najljepše poslikati samo mjesto na brdu. I nije pogriješila.
Feštini, Žminj
mob: 0915616327
www.sige.hr
Fast food To je to
Da ne bi slučajno išli leći gladni na počinak, otišli smo isprobati navodno najbolji burger u Žminju! Na par minuta šetnje od smještaja, nalazi se fast food To je to.
Zamolili smo Matiju, vlasnika ovog simpatičnog fast fooda, da nam pripremi nešto što moramo probati i uzeli krumpiriće, naravno, s pancetom. Dok smo čekali našu narudžbu, gosti su se samo izmjenjivali i sad nas je već jako zanimalo što se skriva u ovom malom fast foodu jer nam se učinilo da je cijeli Žminj tu večer uzeo nešto za pojesti baš tamo.
I onda su stigla dva ogromna burgera i pomfrit s valjda 200 grama pancete. Nismo se nimalo razočarali. Cijena cheeseburgera je ovdje 29 kn, a vrijedi bar duplo. Bogat, s odličnim mesom, a ne škrtari se nigdje. Još čekamo da mladi gazda Matija nađe savršeno pecivo i sigurno će se zbog ovog burgera i skretati s puta.
Kad se vratimo u Žminj, moramo probati i ćevape koji su navodno isto izvrsni!
Fast food To je to
9. Rujna 1F Žminj
Mob: 095 529 6967
Mail: fastfood.tojeto@gmail.com
Pizzeria Ulika
Na samom ulazu u pizzeriju su nas dočekala dva nasmijana mladića, Valentino i Filip koji uz svoje roditelje uspješno vode ovaj minimalistički uređen objekt u Žminju. Dolazi se na njihovu pizzu iz svih krajeva Istre i to zbog jednog razloga. Naime, u ovoj se pizzeriji koriste sastojci domaćih OPG-ova, od sira mljekare Latus do već spomenutih kobasica Žminjski gušti, a i pršut je lokalni – onaj pršutane Jelenić.
Napomenuli su nam dečki da su konačno uzeli nedjelje za sebe tako da jedino tim danom trenutno ne rade jer žele ipak nešto vremena provesti s obitelji. Rade sami, oni i njihovi roditelji, a vjerujte, posla ovdje itekako ima. Sve je čisto, blistavo, a ostali gosti u pizzeriji su svoje narudžbe dobivali u rekordnom roku čak i dok smo mi bili tamo. Dečki su sve nekako čarobno stizali, kao da imaju dodatan par ruku, a njih samo dvojica. Zagledali smo se u sastojke, čak sam i pod izlikom fotografiranja uspjela užicati fetu pršuta, a dečki su vrlo rado dijelili svoje tajne i pokazali nam kako nastaje njihova pizza.
Trude se da svi sastojci budu s područja Žminja, dodaju sezonski i nove sastojke na svoju pizzu, a upravo su razmišljali o vrganjima. Iznenadili su me ovi pažljivi momci, mora da su nešto naslutili preko našeg Instagrama, i poklonili nam dobru porciju vrganja za doma, da si pripremimo nešto iz žminjskih šuma.
To ste već mogli primijetiti s našim receptom za žminjske lazanje koje su i nastale zbog ovih divnih primjeraka vrganja. Vidjela sam kasnije na njihovim društvenim mrežama da su zaista tu pizzu s vrganjima i napravili te vam samo mogu reći da mi je baš žao što je nismo probali!
No, probali smo dvije pizze koje su im hit. Težačku i žminjsku pizzu kreirali su s tim domaćim sastojcima što izuzetno cijenimo, a cijena ovih pizza je, s obzirom na sastojke, zaista niska – svega 55 i 60 kuna.
Uz ovu smo pizzu odlučili popiti pivo, a i tu se pazilo da bude lokalno te su uz ne tako lokalni Medvedgrad tu i Kampanjola iz Savičenta te porečka Bura. Moramo li reći da smo se oduševili? Od vina preporučuju opet ona lokalna, vinarije In Sylvis.
Sviđa nam se smjer u kojem su dečki krenuli, vjerujemo da će s vremenom još više napredovati, a njihov osjećaj za podržavanje lokalnih proizvođača nas je fascinirao. Zaista bismo to voljeli vidjeti u više pizzerija koje pod istu ili višu cijenu nude neke loše sastojke, dok Ulika na svom primjeru dokazuje kako se može imati i pristojna cijena i kvaliteta. Svaka im čast i sretno dalje!
Pizzerija Ulika
Pazinska cesta 2i, Zminj
Tel: 052 846 476
Mail: fmodrusan@gmail.com
Mljekara Latus
Odmah na skretanju u dvorište ove mljekare u Gornjim Orbanićima nedaleko Žminja, pozdravile su nas kravice i obećale nam fine sireve koje ćemo upamtiti. Ok, nisu baš to rekle, ali sam prizor nam je to obećavao.
I moram vam priznati, ugodno smo se iznenadili. Ušli smo u minimalistički i ukusno uređen ogroman prostor u kojem nas je s najvećim osmijehom dočekala Maja Orbanić i odmah nam objasnila da su za impresivno uređenje samog Milk & cheese bara zaslužni muškarci! Brzo nam se i pridružio onaj zaslužni, Majin suprug Sandi koji je ovu priču pokrenuo iz urte kako bi rekli Žminjci, iliti iz inata. Pošto je on odrastao u mljekarstvu i nije pobjegao sa sela, jednostavno je, nakon što se više nije isplatilo mlijeko prodavati još postojećim industrijama, odlučio krenuti u vlastitu proizvodnju.
Samo ime nam je odmah zapelo za oko jer smo cijelo vrijeme mislili da ga krivo pišemo i da nije Latus već laktus, no ispada da je prilikom upisa u službenu dokumentaciju, službenica izostavila jedno slovo, a ova obitelj se ipak više posvetila kvaliteti svojih proizvoda nego mrtvom slovu na papiru, pa su ime tako i ostavili.
S vrata nas je dočekao “aperitiv” – čaša na stalku ispunjena kremastim kiselim jogurtom koji nam je nakon dva dana hedonizma u Žminju došao kao naručen na izmučene želučiće. Osim ovog jogurta rade oni i slatke varijante s tri voćan okusa.
U obitelji se oduvijek bavilo kravama, a sad i sami imaju deset kooperanata. Kažu da su njihovi kooperanti oduvijek s njima, nikad nisu odlazili jer su imali negdje bolje uvjete već sam kad su sami odustajali od bavljenja ovim teškim poslom.
Tijekom razgovora je već Maja stavila pred nas plate s njihovim sirevima, a mi smo besramno u čaše točili još jogurta. Nudili su nam i čašu vina, no nije nam padalo na pamet u ovom mliječnom raju jogurt zamijeniti vinom.
Krenuli smo s mladim kravljim sirom koji su slučajno napravili. Naime, kad još nisu znali što rade, na samom početku, sir su vakuumirali i zaboravili na njega pa je on zapravo dozrijevao u vakuumu, a ne na daskama pa vole reći da mu “fali daska”. Ostavili su ga takvog u ponudi i možemo vam potvrditi, nisu pogriješili. Slijedio je minimalno 10 mjeseci odležali tvrdi sir Veli Jože koji je dobio ime po Nonotu. Ovo je njihov najpopularniji sir koji se već nalazi u ponudi vrhunskih restorana, a mi smo ga s veseljem ponijeli kući da bi ga nudili uz čašu vina prijateljima, da bi što više ljudi ovo čudo probalo.
Kad Veli Jože još odstoji, prodaju ga pod imenom Urbani, žuto grumenje čistog aromatičnog sirnog zlata. Tu je i Šefov sir koji je uvaljan u papar što mu daje jednu karakterističnu aromu, a Ribafishev favorit s ove plate je definitivno bio tri godine star sir s tartufima. U ovoj smo čistoj i urednoj kušaonici na kraju probali i mladi sir s tartufima te desert – skutu s marmeladom od smokve.
Toliko me fascinirala priča o tome kako je uopće došlo do skute da sam je odlučila i sama probati napraviti doma. Naime, svi znamo da su najukusnije stvari došle iz jednostavne potrebe i neimaštine, a tako se, nakon što se napravio sir, djeci davala za pojesti sirutka s malo kruha. Nonice su vješto sir skrivale od djece u pšenici jer je on bio za težake, a sirutku su podgrijavale da bi djeci bila lakša za pojesti. Tako su primijetile da se nakon ukuhavanja sirutke na vrhu stvara upravo skuta – prijateljica slatkih i slanih jela koju dan danas obožavamo.
Ponos ove mljekare je zasigurno napolitanskom receptu rađena istarska mozzarella koja nas je raspametila. Bogata, svježa, savršena za neke gurmanske pizze poput one koje smo kušali u pizzeriji Ulika.
Ako dođete u Istru, svakako zabilježite Gornje Orbaniće na karti i posjetite ovu vrijednu i veselu obitelj i pripremite velike torbe jer ćete sve htjeti ponijeti doma!
Mljekara Latus
Gornji Orbanići 12/D
http://www.mljekaralatus.hr/
Tel: 052 846 215
Mail: info@mljekaralatus.hr
Pršutana Jelenić
Pršute braće Jelenić već prati dobar glas pa smo znali kad smo išli u ovu pršutanu da ćemo imati prilike probati zaista vrhunske proizvode.
U obližnjem Tinjanu se svake godine održava Festival pršuta, a ako tamo osvojite zlatnu medalju ili pak titulu Šampiona festivala, onda jako dobro radite svoj posao. Braća Jelenić su dvaput bili šampioni što vam već dovoljno govori o njihovoj kvaliteti, a kad uđete u njihovu malu pršutanu, jasno vam je da nije bilo na lijepe oči.
U ovoj kušaoni više nema mjesta za sve plakete s domaćih i inozemnih natjecanja koje su osvojili. I nisu stali samo na pršutima već su počeli proizvoditi i ombolo, pancetu i kosnicu te tri vrste kobasica! Uživali smo u ovim proizvodima dok smo slušali o povijesti ove pršutane u kojoj se danas proizvede oko 1500 pršuta godišnje, a sve je krenulo još 1999. godine. Pršute rade kao klasične te istarski pršut koji jedini u Hrvatskoj nosi oznaku izvornosti (OI) što znači da sirovina mora biti iz Hrvatske i to iz točno propisanih županija. Nije laka takva proizvodnja jer i tu, nažalost, nedostaje sirovine. Nakon prerade isključivo hrvatske svinjetine slijedi obrada, soljenje i tradicionalno sušenje.
Manji pršuti se suše godinu, a veći od 15 kilograma i po 15 mjeseci. Istarski pršut se ne dimi, osim u slučaju ekstremne vlage (njihov ni tada), radi se sa zdjeličnom kosti i odstranjuje mu se masno tkivo i koža. Nama je već ovaj klasični bio fantastičan, ne pretvrd, ne preslan i s tako divnim okusom svinjetine.
Njihove pršute možete nabaviti pozivom na telefon ili u samoj pršutani, kao i na tržnicama u Puli i Labinu, a odnedavno i na Dobrom placu na zagrebačkom Dolcu. I zato, ako želite pršut Šampiona, javite se Luki i Paolu Jeleniću. Nećete pogriješiti!
Pršut Jelenić
Tel: 052 840 809
Email: info@istarskiprstut.hr
https://www.facebook.com/prsut.jelenic
Konoba Žminjka
Bili smo na kraju našeg puta, a ne valja ići na put praznog želuca, pa smo otišli i do konobe Žminjka. Naime, taj dan je u Žminju bio sajam – samanj, koji se održava jednom mjesečno i sjati se tu svijeta iz cijele Istre u potrazi za domaćim proizvodima ili tek odjećom i obućom.
Tradicija je da se nakon sajma ode nešto pojesti, bile to kobasice s kupusom ili tripice, a konoba Žminjka je nadaleko poznata baš po tom specijalitetu.
S tradicijom od daleke 1972. godine, ova konoba trideset metara udaljena od strogog centra, sva u drvu izvana i iznutra, svojom toplinom baš zove na toplu domaću marendu.
Već od rane zore ovo je mjesto za popiti rakijicu, a onda vas prožmu mirisi tradicionalnih specijaliteta poput žgvaceta, kućno rađenih tjestenina u desetak šugova i polako se prepustite dnevnoj ponudi. Istra je poznata po svojim receptima s kupusom, a ja se od početka svoje gastro priče sjećam jednog jela kojeg nisam nikad pripremala ni jela. Kapuz z ovcom.
Dok je Ribafish širom otvorenih očiju čekao svoje tripice, ja sam se veselila tom jelu – konačno! Kupusa ovdje ima cijelu godinu, kad u Žminjki nemaju svoj, nabavljaju ga iz lokalnog OPG-a u čiju su kvalitetu sigurni, a on vam je tanko rezan i nije dinstan na luku, kako mi to doma radimo, već samo kuhan i poslužen uz kuhanu ovčetinu. Ne mogu vam opisati koliko je ovo bilo ukusno. Opet dolazimo do toga da su najjednostavnije stvari koje izvučemo iz tradicije doista one koje ćemo pamtiti.
S gospođom Orianom smo razmijenili nekoliko rečenica o ovdašnjim receptima i slušali njene prijedloge što još moramo probati. Tako smo uzeli i malo kobasica koje su mirisale na zimu, a taman je vani počela lagana kišica i mogli smo se prepustiti uživanju u ovim lokalnim specijalitetima. Pojeo je Ribafish i tripice i to na čak dva mjesta, osim u Žminjki, isprobao je i one gospođe Marije u restoranu Pod ladonjon.
Probala sam ih i ja, naravno, iako nisam veliki ljubitelj ove namirnice, a žiri je procijenio da su u Žminjki tripe bile nježnije, sofisticiranije, više za ljude koji očekuju nešto novo i drugačije dok su one u Pod ladonjon bile mrvicu premekane, no savršeno su sjele uz čašu točene Pašarete.
Konoba Žminjka
Stara vrata 7d 52341
Mob: 052 846 438
FB: https://www.facebook.com/zminjka
Prošetali smo još jednom kroz Žminj do našeg smještaja, poslikali najstariju kuću u mjestu, pozdravili Dživinu prijateljicu, malenu kujicu zbog koje sam već prvi dan ulazila u kuću nepoznatim ljudima u potrazi za našim besramnim psetom, utrpali smo stvari u Clija i mogli smo krenuti put Zagreba.
Svaki put kad smo u prilici posjetiti ovakva mjesta, ona s dušom, iz kojih nosimo priče za cijeli život, osjećamo tu neopisivu zahvalnost što nas život odvede tim putevima. Hrvatska skriva mnogo takvih mjesta koje još čekaju da ih istražimo, a u Žminj ćemo se vratiti prvom prilikom. Zbog duše ovog mjesta, naravno, ne zbog savršenih kobasica, pršuta, sira i likera… Ma vratit ćemo se zbog svega toga jer nas je Žminj natjerao da se zaljubimo u njega.
Posjetite ga i vi već ove jeseni. Vraćat ćete mu se stalno, sigurni smo!
