Došli smo i do posljednjeg dijela, a to je Središnja Hrvatska. Sljedeće godine ćemo se sigurno više posvetiti specijalitetima koje smo možda nehotice zaobišli, a ovu godinu završavamo s Uskrsom u Svetom Ivanu Žabnu i okolici.
Ovo će biti moja priča o Uskrsu, a za pomoć oko nekih starih običaja kojih se ne sjećam, zamolila sam dragu prijateljicu etnologinju Ivanu Mihajlic. Vjerujte mi, nisam mogla naći boljeg sugovornika.
Zajedničkim ćemo vas snagama prošetati kroz Uskrs u našem kraju, što kroz običaje, a što kroz gastronomiju.
“U kršćanskom svijetu Uskrs je slavljen kao najveći blagdan kada se obilježava uskrsnuće sina Božjeg. Jačanjem konzumerizma Božić je preuzeo “vodstvo”, ali ne u religijskom već u materijalnom i pomodnom smislu. Uskrs je novonastala riječ koja označava uskrsnuće, ali tradicionalni naziv za ovaj blagdan je Vuzem ili Vazam (te njihove inačice) koje dolazi od glagola vzeti ili uzeti što je oprečno značenje vremenu Korizme i Mesopusta koje prethodi Uskrsu.”
Ivana nam je objasnila samo značenje Uskrsa, a ja ću se tek kratko nadovezati na Korizmu. Danas ipak živimo nekim drugim životom pa sve manje ljudi posvećuje pažnju ovom dijelu – odricanju. Sjećam se živo kad smo čak u školi svi međusobno komentirali čega smo se odrekli za Korizmu, a u tim dječjim razgovorima je odgovor često bio vezan za slatkiše, dok su se oni odrasli ipak više odricali mesa i, uvijek popularno, alkohola.
Odmah sam se sjetila i one dalmatinske izreke koju je s nama podijelio gospodin Željko – “Govorili su stariji da, koliko se crnog vina popije na Veliki Petak, da se toliko krvi dobije.”
U svakom se slučaju za sam Uskrs sve čega smo se u korizmi odrekli – nadoknađivalo. Bar je to slučaj u novije doba.
Na Cvjetnicu, nedjelju prije samog Uskrsa, slavio se ulazak u Veliki tjedan. Živo pamtim odlaske u crkvu, a usput smo brali cvijeće koje bi nosili na procesiji i posvećeno kasnije vraćali kućama. Kaže moja mama da se prije nosio drijenak, u moje vrijeme smo brali forzicije, a danas već ispred crkve čekaju maslinove grane što mi je dosta neobičan običaj s obzirom na to da smo kraj bogat biljem, no masline nikako nisu jedne od tih.
“Tri dana prije Uskrsa, na Veliki četvrtak, “vežu” se zvona na crkvi i gase orgulje te se tih dana nastojalo izbjeći bilo što što je proizvodilo snažan zvuk.
U našem kraju zvona su zamjenjivale škrebetaljke kojima se pozivalo na obrede u Svetom trodnevlju. U nekim krajevima zabilježeno je i bučenje pucanjem koje je imalo ulogu tjeranja zla. Najrasprostranjenija praksa u ovom vremenu je zabrana obrađivanja tla. Tih dana nije se smjelo kopati niti orati jer je Isusovo tijelo položeno u zemlju i tamo počiva.
U nekim krajevima postojalo je i vjerovanje da se na Veliki petak ne smiju nositi cipele s čavlima kako se ne bi ranjavala zemlja, pa su nosili opanke ili išli bosi. Ovih dana prakticirali su se i drugi postupci kao što je pucanje na voćke ili šibanje istih kako bi bolje rodile.” , kaže Ivana.
Sve je bilo posvećeno i onom što dolazi – proljeće. Nov život, nov ciklus. Dok se obredno umivanj na Cvjetnicu vezalo za ljepotu i zdravu kožu, Ivana nam otkriva da je u našem kraju obred svečanog umivanja na Veliku subotu imao zaštitnu funkciju odstranjivanja od svih nečistoća, prljavština i bolesti. Tada su se i razvezivala zvona i pjevala se Glorija uz orgulje. .
Moram priznati da mi je negdje u nekom od prvih sjećanja možda ostala i ta uspomena na umivanje, ali ne mogu je točno smjestiti. Zato se sjećam Velikog petka i, naravno, što je bilo na stolu. Kod nas je to uvijek bila slatkovodna riba, vrlo jednostavno pripremana. Treba spomenuti i šarana na rašljama koji se pripremao oko vatre, a i fiš smo nekako tu uspjeli ugurati, no meni je ipak najdraži bio šaran pečen u pećnici i grah salata s bučinim uljem.
Veliku subotu mi je, kao djetetu, svakako obilježilo bojanje jaja. Ivana nam je pojasnila i ovaj običaj, upoznala nas s tradicionalnim metodama ukrašavanja karakterističnim za naš kraj, a ne znam kako vi zovete ta obojena jaja, no kod nas su – pisanice!
“Kad bismo pitali ljude bez čega ne mogu zamisliti Božić, vjerojatno bi odgovorili bez božićnog drvca. Kad bismo ih isto pitali za Uskrs, odgovor bi zasigurno bio bez pisanica. Pisanice su mala umjetnička djela gdje ljudi izražavaju svoju kreativnost. U našem kraju pisanice su se bojale prirodnim bojama kao što su luk, ljuske zelenog oraha, cikla i slično. Također se jaje moglo ukrašavati struganjem što su izvodile posebno spretne ruke. Karakteristična tehnika za naš kraj je i ukrašavanje pisanica srčikom zukve – šaša. Jaje se ispuhalo. Od brašna i vode napravilo se ljepilo kojim se premazalo jaje. Iz zukve se izvuče srčika te se oprezno lijepi na jaje u raznim oblicima, a najčešće u obliku kruga ili zvrka. Tako se ukrasilo cijelo jaje, a na prazan prostor između oblika lijepio se staniol u različitim bojama. Ovakve pisanice mogle su se čuvati i više godina. Jaje kao takvo predstavlja krug koji je simbol periodične obnove prirode i ponovnog rođenja. Jaje sa zametkom iz kojeg će se razviti svijet, univerzalan je i za sebe jasan simbol. U kršćanstvu ono je simbol novoga i vječnoga života što ga je Isus svojim uskrsnućem omogućio mnogim ljudima. “
Osim što su se jaja ukrašavala, ona su bila i sastavni dio košare koja se nosila na posvećivanje jela. Tu su bili i šunka, jaja te obavezno mladi luk kao još jedan simbol proljeća i buđenja prirode. Nosilo se tu uvijek i nekog pića, ali i slastice. Obično su to bile orehnjača ili makovnjača, a u novije doba, iz nekog se razloga kod nas uvijek radio ledeni vjetar. Naravno, on nije išao u košaru za posvećivanje, ali je meni ostalo u navici pa ne može Uskrs proći bez neke varijacije na temu tog kolača.
Košara se spremala za večernju misu. Ako ste pratili naše tekstove do sad, neki su taj običaj prakticirali na sam Uskrs, a kod nas se to radilo na Veliku subotu pa se posvećeno blagovalo odmah od jutra.
Nakon večernje mise, palile su se vuzmice. E to mi je bilo, uz farbanje jaja, najveće uzbuđenje.
Rekla nam je Ivana nešto i o tome.
“Uskrsni krijes palio se na uskrsno jutro u svitanje. U našem kraju zvala se vuzmenica i jako je se malo ljudi sjeća, te se isto tako rijetko prakticira. U križevačkom kraju ova tradicija još živi. U selima se na jednom mjestu gradi visoka vuzmica od granja i drva visoka i preko deset metara, ovisno o sposobnosti onih koji je grade. Vuzmicu su cijelu noć čuvali djevojke i momci kako im iz susjednog sela ne bi došli i zapalili ju.”
U nekoliko smo navrata i sami posjetili kalnička sela na sam Uskrs kad su se kod njih te vuzmice palile. Čak se nekoliko godina i nagrađivalo sela koja su imala one najviše vuzmice, a mi smo redovito završavali u Popovcu Kalničkom gdje su, prije dvije godine kad smo zadnji put bili tamo, mještani sagradili vuzmicu od čak 24 metra visine.
Impresivan je to doživljaj pa vam svakako preporučujemo da, kad bude prilika, Uskrs provedete i u tom kraju uz ovaj običaj, ali i čašu domaćeg vina i tradicionalne delicije tog kraja.
Na sam Uskrs ujutro, jedva sam čekala sjesti za stol. Već narezana šunka, friško kuhane kobasice koje su se čuvale specijalno za taj dan, mladi luk, friški kruh i još topla kuhana jaja. Sigurno najdraži dio dana dok svi još malo pospani žvačemo taj luk umačući ga pritom u sol.
Nakon mise, koju sam, moram priznati, vrlo rado izbjegavala baš zato što su svi isto tako već prije odlaska u crkvu blagovali taj mladi luk i jaja, na stolu je već čekao ručak.
Masna kokošja juha, kuhano meso i nezaobilazni umak od hrena kojeg se prije iskopalo malo u dvorištu. Danas ga kupujem na placu. A onda pečeno meso. Danas je to janjetina, nekad je to bio odojak. Malo krumpira, opet mladi luk, rotkvice, a u neko doba se tu ugurala i francuska salata bez koje je i ovaj blagdan postao nezamisliv.
Poslije ručka se išlo u goste, posjećivali su se rodbina i prijatelji, razmjenjivale su se pisanice, tucalo se s jajima. Već drugu godinu za redom nam je nešto što nam je bilo tako normalno, postalo nedohvatljivo, no zato smo ovdje da običaje sačuvamo od zaborava. Ali da i stvorimo neke svoje običaje koje ćemo prenositi novim naraštajima. Ima Ivana nešto za reći i na tu temu.
“U najrazličitijim prilikama jaja su u životu seljana igrala ulogu monete i dara. Među darivanjem valja spomenuti danas vjerojatno najvažnije – darivanje djece. Nekad su djeca dobivala uskrsna ukrašena jaja. Također se o Uskrsu obnavljala i odjeća. Tako se i u našem kraju nastojalo na Uskrs odjenuti barem neki novi odjevni predmet, cipele, čarape ili nešto veće. U drugoj polovici 20. stoljeća jaje je zamijenila naranča koja je opjevana u mnogim pučkim pjesmama. Naranče su tada bile moderan dar i uvozile su se. Nejasno je odakle je došao zec, ali spominje se u 20. stoljeću na području Slavonije i Srijema. Tamo su odrasli skrivali jaja, slatkiše ili igračke u travu, a djeca su ih pronalazila. Kasnije je taj običaj prešao i u gradska okruženja, no u modificiranom obliku gdje su se izrađivala gnijezda i ostavljala na balkonu ili negdje u kući, iščekujući uskrsnog zeku.”
Pošto volimo kititi i vrlo rado usvajamo šarene novotarije, danas po kući razmećemo i zečeve, pisanice, nađe se tu i čokoladnih jaja, šarenog cvijeća, a blagdanski stol je svake godine sve bogatiji.
Svake godine uvedem i ja neku novinu, poštujem tradiciju koliko toliko, a Ribafish, iako nije od blagdana, pušta tu invaziju šarenila u svoj stan, no najviše uživa u mom iživljavanju za stolom.
Od Velikog petka kad spojimo slatkovodnu i onu morsku ribu, pa nakon bakalara dođe pečeni šaran i ona grah salata s bučinim uljem. Na Veliku subotu se od jutra kuha šunka, pa se hladi, pa se umata u tijesto. Tu šunku u kruhu sam uvela tek pred koju godinu kao i bribirski prisnac koji se nađe na stolu ili goranski nadjev. Jaja već nekoliko godina farbam u vinu, a ove godine smo i nekoliko ubacili u ljuske luka.
Pinca je sve češća na stolu u cijeloj Hrvatskoj i svi smo je rado prigrlili isto kao što i jaja sad punimo, a pridružujemo im i šparoge.
Ni sa slasticama za Uskrs ne pretjerujemo, već je vani toplo, nekad se nisu imali gdje čuvati ti kolači pa su tu bile uvijek orehnjača ili neko dizano tijesto, a mi se ipak sad volimo počastiti nekim voćnim desertom, a ove godine će to biti Pavlova rolada s jagodama – jednostavno, brzo, a svi uživamo u njoj.
No ono što je uvijek tu su baš ta šunka, jaja i luk kojih se nikada ne odričemo, a čak smo i mladu janjetinu zamijenili mladom jaretinom i na sam Uskrs uživamo u njoj. Bez puno kompliciranja, uživanje u onom najbitnijem – obitelji.
Na samom vam kraju ovog teksta ostavljam naše uskrsne recepte uz koje slavimo, a želim vam daovaj blagdan provedete u radosti i veselju!
Sretan vam Uskrs!
- Bez šunke u kruhu ne slavimo Uskrs! Imamo savršen recept kojeg se držimo već godinama.
- Već nekoliko godina na našem su stolu i bribirski prisnac, ali i goranski nadjev, imamo i recepte!
Pripremili smo dva tradicionalna recepta u kojima možete iskoristiti uskrsnu šunku
- Na isti način možete pripremiti i janjetinu, ali mi uživamo baš u jaretini iz pećnice!
- Ako još negdje u frižideru skrivate koji komadić čvaraka, evo odličnog recepta za kruh!
- Ova pita sa svježim sirom i šparogama odlično ide uz kuhanu šunku, ali i janjetinu!
- Osvježite uskrsni stol i sa štruklima, a ako ubacite u njih i šunku, dobit ćete pravo blagdansko jelo!
U štrukle smo ubacili ostatke šunke od Uskrsa i počastili se još jednim tradicionalnim jelom
- S vama dijelimo i najdraži nam recept za francusku salatu – bez nje ne mogu proći blagdani!
Recept za francusku salatu koji jednostavno morate isprobati
- Ne zaboravite na slatko, a nama je totalni hit ova bijela rolada s jagodama!
Spremni smo za tople dane: Osvježavajuća bijela rolada s jagodama
- Nismo zaboravili ni na pincu, a recept naše slastičarke Monike Kos vadimo svake godine u ovo blagdansko vrijeme!
Imamo recepte za tradicionalnu i modernu pincu, s nama ih je podijelila naša poznata slastičarka
- Ovu Pavlovu roladu možete puniti voćem po želji, a mi ćemo je ove godine upariti s jagodama!
